Quantumrun

KREDIT ZA SLIKU: Quantumrun

Geopolitika nerazvijenog weba: Budućnost interneta P9

David Tal, izdavač, futurist
@DavidTalWrites
LinkedIn

Pon, 09 - 14:2020

Kontrola preko interneta. Ko će ga posjedovati? Ko će se boriti oko toga? Kako će to izgledati u rukama gladnih vlasti?

Do sada smo u našoj seriji Budućnost interneta opisali uglavnom optimističan pogled na web – pogled na sve veću sofisticiranost, korisnost i čudesnost. Fokusirali smo se na tehnologiju koja stoji iza našeg budućeg digitalnog svijeta, kao i na to kako će ona utjecati na naše lične i društvene živote.

Ali mi živimo u stvarnom svijetu. A ono što do sada nismo pokrili je kako će oni koji žele kontrolirati web utjecati na rast interneta.

Vidite, web raste eksponencijalno, kao i količina podataka koje naše društvo generiše iz godine u godinu. Ovaj glomazni rast predstavlja egzistencijalnu prijetnju vladinom monopolu kontrole nad svojim građanima. Naravno, kada se pojavi tehnologija za decentralizaciju strukture moći elita, te iste elite će pokušati prisvojiti tu tehnologiju kako bi zadržale kontrolu i održale red. Ovo je temeljna priča za sve što ćete pročitati.

U finalu ove serije istražit ćemo kako će se neobuzdani kapitalizam, geopolitika i podzemni aktivistički pokreti spojiti i voditi rat na otvorenom bojnom polju interneta. Posljedice ovog rata mogle bi diktirati prirodu digitalnog svijeta s kojim ćemo završiti u narednim decenijama.

Kapitalizam preuzima naše web iskustvo

Postoji mnogo razloga zašto želite da kontrolišete internet, ali najlakši razlog za razumevanje je motivacija da se zaradi novac, kapitalistički nagon. U proteklih pet godina vidjeli smo početke kako ova korporativna pohlepa preoblikuje web iskustvo prosječne osobe.

Vjerovatno najvidljivija ilustracija privatnog poduzeća koje pokušava kontrolirati web je konkurencija između američkih provajdera širokopojasnog pristupa i giganata iz Silicijumske doline. Kako su kompanije poput Netflixa počele značajno povećavati količinu podataka koje se konzumiraju kod kuće, provajderi širokopojasnog pristupa pokušali su naplatiti usluge striminga po većoj stopi u odnosu na druge web stranice koje su trošile manje širokopojasnih podataka. Ovo je pokrenulo ogromnu debatu o neutralnosti interneta i o tome ko treba da postavlja pravila na internetu.

Za elite iz Silicijumske doline, oni su u igri širokopojasnih kompanija videli pretnju njihovoj profitabilnosti i pretnju inovacijama uopšte. Srećom po javnost, zbog uticaja Silicijumske doline na vladu, iu kulturi uopšte, provajderi širokopojasnog pristupa uglavnom su propali u svojim pokušajima da poseduju internet.

Međutim, to ne znači da su se ponašali potpuno altruistički. Mnogi od njih imaju svoje planove kada je u pitanju dominacija webom. Za web kompanije, profitabilnost u velikoj mjeri ovisi o kvaliteti i dužini angažmana koje generiraju od korisnika. Ova metrika ohrabruje web kompanije da kreiraju velike online ekosisteme za koje se nadaju da će korisnici ostati u njima, umjesto da posjećuju svoje konkurente. U stvarnosti, ovo je oblik indirektne kontrole weba koji doživljavate.

Poznat primjer ove subverzivne kontrole je tok. U prošlosti, kada ste pretraživali web da biste konzumirali vijesti u različitim oblicima medija, to je općenito značilo upisivanje URL-a ili klikanje na vezu da biste posjetili različite pojedinačne web stranice. Ovih dana, za većinu korisnika pametnih telefona, njihovo iskustvo na internetu odvija se uglavnom kroz aplikacije, samozatvorene ekosisteme koji vam pružaju niz medija, obično bez potrebe da napustite aplikaciju da biste otkrili ili poslali medije.

Kada se bavite uslugama kao što su Facebook ili Netflix, one vam ne samo pasivno služe medije – njihovi fino izrađeni algoritmi pažljivo prate sve što kliknete, lajkujete, srce, komentarišete, itd. Kroz ovaj proces, ovi algoritmi procjenjuju vašu ličnost i interesima s krajnjim ciljem da vam serviraju sadržaj za koji ćete vjerojatnije sudjelovati, čime vas uvlače u njihov ekosistem dublje i na duže vremenske periode.

S jedne strane, ovi algoritmi vam pružaju korisnu uslugu tako što vas upoznaju sa sadržajem u kojem ćete vjerovatnije uživati; s druge strane, ovi algoritmi kontroliraju medije koje konzumirate i štite vas od sadržaja koji bi mogao dovesti u pitanje način na koji razmišljate i kako percipirate svijet. Ovi algoritmi vas u suštini drže u fino izrađenom, pasivnom, kuriranom balonu, za razliku od samoistraživačkog weba gdje ste aktivno tražili vijesti i medije pod vašim vlastitim uvjetima.

U narednim decenijama, mnoge od ovih web kompanija će nastaviti svoju potragu za vašom online pažnjom. Oni će to učiniti jakim uticajem, a zatim kupovinom širokog spektra medijskih kompanija – još više centralizujući vlasništvo nad masovnim medijima.

Balkanizacija weba za nacionalnu sigurnost

Iako korporacije možda žele kontrolirati vaše web iskustvo kako bi zadovoljile svoj krajnji rezultat, vlade imaju daleko mračnije ciljeve.

Ova agenda je dospjela na međunarodne naslovne vijesti nakon Snowdenovog curenja informacija kada je otkriveno da je američka Agencija za nacionalnu sigurnost koristila nezakoniti nadzor kako bi špijunirala svoj narod i druge vlade. Ovaj događaj, više nego bilo koji drugi u prošlosti, politizirao je neutralnost weba i ponovo naglasio koncept “tehnološkog suvereniteta”, gdje nacija pokušava da uspostavi kontrolu nad podacima svojih građana i web aktivnostima.

Nekada tretiran kao pasivna smetnja, skandal je primorao svjetske vlade da zauzmu odlučnije stavove o internetu, njihovoj online sigurnosti i njihovoj politici prema onlajn regulaciji – kako bi zaštitili (i odbranili se od) svojih građana i njihovih odnosa s drugim nacijama.

Kao rezultat toga, politički lideri širom svijeta su grdili SAD i počeli ulagati u načine da nacionaliziraju svoju internet infrastrukturu. nekoliko primjera:

Brazil objavio planira izgraditi internet kabl za Portugal kako bi izbjegao nadzor NSA. Takođe su prešli sa korišćenja Microsoft Outlook-a na uslugu koju je razvila država pod nazivom Espresso.
Kina objavio dovršio bi 2,000 km, gotovo nehakovanu, kvantnu komunikacijsku mrežu od Pekinga do Šangaja do 2016. godine, s planovima za proširenje mreže širom svijeta do 2030. godine.
Rusija je odobrila zakon koji prisiljava strane web kompanije da pohranjuju podatke koje prikupljaju o Rusima u podatkovnim centrima koji se nalaze u Rusiji.

Javno, razlog ovih ulaganja je bio da se zaštiti privatnost svojih građana od zapadnog nadzora, ali realnost je da je sve u kontroli. Vidite, nijedna od ovih mjera suštinski ne štiti prosječnu osobu od stranog digitalnog nadzora. Zaštita vaših podataka više ovisi o tome kako se vaši podaci prenose i pohranjuju, više nego gdje se fizički nalaze.

I kao što smo vidjeli nakon pada Snowdenovih dosijea, vladine obavještajne agencije nemaju interesa da poboljšaju standarde šifriranja za prosječnog korisnika weba – u stvari, aktivno lobiraju protiv toga iz navodnih razloga nacionalne sigurnosti. Štoviše, rastući pokret za lokaliziranje prikupljanja podataka (pogledajte Rusiju gore) zaista znači da vaši podaci postaju lakše dostupni lokalnim organima za provođenje zakona, što nije sjajna vijest ako živite u sve više orvelovskih država poput Rusije ili Kine.

Ovo dovodi u fokus buduće trendove nacionalizacije weba: Centralizacija radi lakše kontrole podataka i nadzora putem lokalizacije prikupljanja podataka i web regulative u korist domaćih zakona i korporacija.

Web cenzura sazreva

Cenzura je vjerovatno najshvaćeniji oblik društvene kontrole koju podržava vlada, a njena primjena na webu brzo raste širom svijeta. Razlozi za ovo širenje su različiti, ali najgori prestupnici su obično one nacije ili s velikom, ali siromašnom populacijom, ili nacije koje kontrolira socijalno konzervativna vladajuća klasa.

Najpoznatiji primjer moderne web cenzure je Kineski veliki zaštitni zid. Dizajniran da blokira domaće i međunarodne web stranice na kineskoj crnoj listi (lista koja ima 19,000 stranica od 2015.), ovaj zaštitni zid podržava dva miliona državni službenici koji aktivno prate kineske web stranice, društvene mreže, blogove i mreže za razmjenu poruka kako bi pokušali otkriti ilegalne i disidentske aktivnosti. Kineski Veliki zaštitni zid proširuje svoju sposobnost da uspostavi društvenu kontrolu nad kineskim stanovništvom. Uskoro, ako ste državljanin Kine, vladini cenzori i algoritmi će ocjenjivati prijatelje koje imate na društvenim mrežama, poruke koje objavljujete na mreži i artikle koje kupujete na stranicama za e-trgovinu. Ako vaša internetska aktivnost ne ispunjava stroge državne standarde, to će smanjiti vaš kreditni rezultat, utječući na vašu sposobnost da dobijete kredite, osigurate putne dozvole, pa čak i zaposlite određene vrste poslova.

S druge strane su zapadne zemlje u kojima se građani osjećaju zaštićenim zakonima o slobodi govora/izražavanja. Nažalost, cenzura u zapadnom stilu može biti jednako korozivna za javne slobode.

U evropskim zemljama u kojima sloboda govora nije sasvim apsolutna, vlade se uvlače u zakone o cenzuri pod izgovorom da štite javnost. Kroz pritisak vlade, vodeći britanski provajderi internetskih usluga – Virgin, Talk Talk, BT i Sky – složili su se da dodaju digitalno “dugme za javno prijavljivanje” gdje javnost može prijaviti bilo koji onlajn sadržaj koji promoviše teroristički ili ekstremistički govor i seksualnu eksploataciju djece.

Izvještavanje o ovom drugom je očito javno dobro, ali prijavljivanje prvog je potpuno subjektivno na osnovu onoga što pojedinci označavaju kao ekstremističko – etiketu koju će vlada jednog dana moći proširiti na širok spektar aktivnosti i posebnih interesnih grupa kroz sve liberalnije tumačenje termin (zapravo, primjeri za to se već pojavljuju).

U međuvremenu, u zemljama koje praktikuju apsolutistički oblik zaštite slobode govora, poput SAD-a, cenzura poprima oblik ultranacionalizma („Ili si s nama ili protiv nas“), skupih sudskih sporova, javnog sramotenja medija i — kao što smo videli kod Snoudena — narušavanje zakona o zaštiti uzbunjivača.

Vladina cenzura treba da raste, a ne da se smanjuje, iza izgovora zaštite javnosti od kriminalnih i terorističkih pretnji. Zapravo, prema Freedomhouse.org:

Između maja 2013. i maja 2014. godine, 41 zemlja je usvojila ili predložila zakon za kažnjavanje legitimnih oblika govora na mreži, povećanje ovlasti vlade za kontrolu sadržaja ili proširenje vladinih mogućnosti nadzora.
Od maja 2013. godine, hapšenja zbog onlajn komunikacija u vezi sa politikom i društvenim pitanjima dokumentovana su u 38 od 65 zemalja koje su praćene, ponajviše na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, gdje su se pritvori dogodili u 10 od 11 zemalja u regiji.
Pritisak na nezavisne novinske web stranice, među rijetkim nesputanim izvorima informacija u mnogim zemljama, dramatično se povećao. Desetine novinara građana napadnuto je dok su izvještavali o sukobima u Siriji i antivladinim protestima u Egiptu, Turskoj i Ukrajini. Druge vlade su pojačale licenciranje i regulativu za web platforme.
Nakon terorističkih napada u Parizu 2015. godine, francuska policija počeo da poziva online alate za anonimnost kako bi postali ograničeni od javnosti. Zašto bi uputili ovaj zahtjev? Kopajmo dublje.

Uspon duboke i mračne mreže

U svjetlu ove rastuće vladine direktive o praćenju i cenzuri naših internetskih aktivnosti, pojavljuju se grupe zabrinutih građana s vrlo posebnim vještinama s ciljem zaštite naših sloboda.

Poduzetnici, hakeri i libertarijanski kolektivi se formiraju širom svijeta kako bi razvili niz subverzivnih alat kako bi pomogli javnosti da izbjegne digitalno oko Velikog brata. Glavni među ovim alatima je TOR (Onion Router) i duboki web.

Iako postoje mnoge varijacije, TOR je vodeći alat koji hakeri, špijuni, novinari i zabrinuti građani (i da, kriminalci također) koriste kako bi izbjegli praćenje putem interneta. Kao što mu ime govori, TOR radi tako što distribuira vašu web aktivnost kroz mnoge slojeve posrednika, kako bi zamaglio vaš web identitet među onima mnogih drugih korisnika TOR-a.

Interes i upotreba TOR-a su eksplodirali nakon Snowdena i nastavit će rasti. Ali ovaj sistem i dalje radi na delikatnom budžetu koji vode volonteri i organizacije koje sada sarađuju na povećanju broja TOR releja (slojeva) kako bi mreža mogla raditi brže i sigurnije za svoj predviđeni rast.

Duboki web se sastoji od web lokacija koje su dostupne svima, ali nisu vidljive pretraživačima. Kao rezultat toga, ostaju uglavnom nevidljivi svima osim onima koji znaju šta da traže. Ove stranice obično sadrže baze podataka zaštićene lozinkom, dokumente, korporativne informacije, itd. Duboki web je 500 puta veći od vidljivog weba kojem prosječna osoba pristupa preko Google-a.

Naravno, koliko god da su ove stranice korisne za korporacije, one su i rastući alat za hakere i aktiviste. Poznati kao Darkneti (TOR je jedan od njih), ovo su peer-to-peer mreže koje koriste nestandardne internet protokole za komunikaciju i dijeljenje datoteka bez otkrivanja. Ovisno o zemlji i tome koliko su ekstremne njene politike civilnog nadzora, trendovi snažno ukazuju na to da će ovi hakerski alati postati mainstream do 2025. Sve što je potrebno je još nekoliko skandala javnog nadzora i uvođenje darknet alata prilagođenih korisnicima. A kada postanu mainstream, slijedit će e-trgovina i medijske kompanije, povlačeći veliki dio interneta u ponor koji se ne može pratiti, a vladi će biti gotovo nemoguće pratiti.

Nadzor ide u oba smjera

Zahvaljujući nedavnom curenju informacija o Snowdenu, sada je jasno da opsežni nadzor između vlade i njenih građana može ići u oba smjera. Kako se sve više vladinih operacija i komunikacija digitalizira, oni postaju ranjiviji na velike medijske i aktivističke istrage i nadzor (hakovanje).

Štaviše, kao naš Budućnost kompjutera serija otkrivena, napredak u kvantnom računarstvu će uskoro učiniti sve moderne lozinke i protokole za šifrovanje zastarjelima. Ako toj mješavini dodate mogući porast AI, tada će se vlade morati boriti s superiornim mašinskim intelektom koji vjerovatno neće previše ljubazno razmišljati o tome da ih se špijunira.

Savezna vlada će vjerovatno agresivno regulirati obje ove inovacije, ali nijedna neće ostati izvan dosega odlučnih libertarijanskih aktivista. Zato ćemo do 2030-ih početi ulaziti u eru u kojoj ništa ne može ostati privatno na webu – osim podataka fizički odvojenih od weba (znate, kao dobre, staromodne knjige). Ovaj trend će dovesti do ubrzanja struje upravljanje otvorenog koda pokreta širom svijeta, gdje su vladini podaci slobodno dostupni kako bi se javnosti omogućilo zajedničko partnerstvo u procesu donošenja odluka i poboljšanju demokratije.

Buduća sloboda interneta zavisi od budućeg obilja

Potreba vlade da kontroliše – i putem interneta i putem sile – je u velikoj meri simptom njene nesposobnosti da na adekvatan način obezbedi materijalne i emocionalne potrebe svog stanovništva. Ova potreba za kontrolom je najveća u zemljama u razvoju, budući da je nemirno građanstvo lišeno osnovnih dobara i sloboda ono koje će vjerovatnije srušiti uzde moći (kao što smo vidjeli tokom Arapskog proljeća 2011.).

To je i razlog zašto je najbolji način da se osigura budućnost bez pretjeranog nadzora vlade kolektivno raditi na svijetu izobilja. Ako buduće nacije budu u stanju da obezbede izuzetno visok životni standard svom stanovništvu, onda će njihova potreba za praćenjem i nadzorom nad svojom populacijom pasti, kao i potreba za nadzorom interneta.

Dok završavamo našu seriju Budućnost interneta, važno je ponovo naglasiti da je Internet u konačnici samo alat koji omogućava efikasniju komunikaciju i raspodjelu resursa. To nikako nije čarobna pilula za sve svjetske probleme. Ali da bi se postigao svijet u izobilju, web mora igrati centralnu ulogu u efikasnijem povezivanju onih industrija – poput energetike, poljoprivrede, transporta i infrastrukture – koje će preoblikovati naše sutra. Sve dok radimo na tome da internet ostane besplatan za sve, ta budućnost može doći prije nego što mislite.