Quantumrun

KREDIT ZA SLIKU: Quantumrun

Budućnost starenja: Budućnost ljudske populacije P5

David Tal, izdavač, futurist
@DavidTalWrites
LinkedIn

Uto, 09 - 15:2020

Naredne tri decenije biće prvi put u istoriji da stariji građani čine značajan procenat ljudske populacije. Ovo je istinska priča o uspjehu, trijumf za čovječanstvo u našoj zajedničkoj potrazi za dužim i aktivnijim životom sve do naših srebrnih godina. S druge strane, ovaj cunami starijih građana također predstavlja neke vrlo ozbiljne izazove za naše društvo i našu ekonomiju.

Ali prije nego što istražimo specifičnosti, hajde da definiramo te generacije koje će ući u starost.

Građanstvo: Tiha generacija

Rođeni prije 1945. godine, Civics je sada najmanja živa generacija u Americi i svijetu, koja broji oko 12.5 miliona odnosno 124 miliona (2016). Njihova generacija je bila ona koja se borila u našim svjetskim ratovima, proživjela Veliku depresiju i uspostavila prototip bijele ograde, prigradski, nuklearni porodični stil života. Takođe su uživali u eri doživotnog zapošljavanja, jeftinih nekretnina i (danas) potpuno plaćenog penzionog sistema.

Baby Boomers: Veliki rasipnici za cijeli život

Rođeni između 1946. i 1964. godine, Boomeri su nekada bili najveća generacija u Americi i svijetu, a danas ih ima oko 76.4 miliona odnosno 1.6 milijardi. Djeca Civics-a, Boomeri su odrasli u tradicionalnim dvoroditeljskim domaćinstvima i diplomirali u sigurnom zaposlenju. Odrasle su i u eri značajnih društvenih promjena, od desegregacije i oslobođenja žena do kontrakulturnih utjecaja poput rokenrola i rekreativnih droga. Bumeri su generisali ogromnu količinu ličnog bogatstva, bogatstva koje troše raskošno u poređenju sa generacijama pre i posle njih.

Svijet postaje siv

Sklonimo ove uvode, sada se suočimo s činjenicama: do 2020-ih, najmlađi Civic će ući u 90-te, dok će najmlađi Boomeri ući u 70-te. Zajedno, ovo predstavlja značajan dio svjetske populacije, otprilike jednu četvrtinu i koja se smanjuje, koja će ući u kasne starije godine.

Da bismo ovo stavili u perspektivu, možemo pogledati Japan. Od 2016. godine, svaki četvrti Japanac već ima 65 godina ili više. To je otprilike 1.6 radno sposobnih Japanaca po starijem građaninu. Do 2050. taj broj će pasti na samo jednog radno sposobnog Japanca po starijem građaninu. Za moderne nacije čije stanovništvo zavisi od sistema socijalne sigurnosti, ovaj omjer zavisnosti je opasno nizak. A ono s čime se Japan danas suočava, sve će nacije (izvan Afrike i dijelova Azije) doživjeti u roku od nekoliko kratkih decenija.

Ekonomska tempirana bomba demografije

Kao što je već nagovešteno, većina vlada brine o tome kako će nastaviti da finansiraju Ponzi šemu pod nazivom socijalno osiguranje. Osijeda populacija negativno utiče na programe starosnih penzija i kada dožive priliv novih primaoca (što se dešava danas) i kada ti primaoci povuku potraživanja iz sistema na duže vremenske periode (stalno pitanje koje zavisi od napretka u medicini u našem sistemu zdravstvene zaštite za starije osobe). ).

Normalno, nijedan od ova dva faktora ne bi bio problem, ali današnja demografija stvara savršenu oluju.

Prvo, većina zapadnih nacija finansira svoje penzione planove kroz model plaćanja (tj. Ponzi shema) koji funkcionira samo kada se nova sredstva usmjere u sistem kroz procvatu ekonomiju i nove porezne prihode od rastuće baze građana. Nažalost, kako ulazimo u svijet sa manje poslova (objašnjeno u našem Budućnost rada serije) i sa smanjenjem populacije u velikom dijelu razvijenog svijeta (objašnjeno u prethodnom poglavlju), ovaj model pay-as-you-go će početi da ponestaje goriva, potencijalno se urušavajući pod vlastitom težinom.

Ni ovakvo stanje nije tajna. Održivost naših penzionih planova je tema koja se stalno govori tokom svakog novog izbornog ciklusa. Ovo stvara podsticaj za starije osobe da se ranije penzionišu kako bi počeli da prikupljaju penzione čekove dok sistem ostaje u potpunosti finansiran – čime se ubrzava datum kada ovi programi propadnu.

Osim finansiranja naših penzionih programa, postoji niz drugih izazova koji brzo sijede populacije predstavljaju. To uključuje:

Smanjenje radne snage može uzrokovati inflaciju plata u onim sektorima koji sporo usvajaju kompjutersku i mašinsku automatizaciju;
Povećani porezi na mlađe generacije za finansiranje penzija, potencijalno stvarajući destimulaciju za mlađe generacije da rade;
Veća veličina vlade kroz povećanu potrošnju na zdravstvenu zaštitu i penzije;
Usporavajuća ekonomija, budući da najbogatije generacije (građani i bumeri) počinju da troše konzervativnije kako bi finansirali svoje produžavanje godina penzionisanja;
Smanjena ulaganja u veću ekonomiju jer se privatni penzioni fondovi povlače iz finansiranja poslova privatnog kapitala i rizičnog kapitala kako bi finansirali povlačenje penzija svojih članova; i
Produženi periodi inflacije ako bi manje zemlje bile prisiljene da štampaju novac da pokriju svoje propale penzione programe.

Vladine akcije protiv demografske plime

S obzirom na sve ove negativne scenarije, vlade širom svijeta već istražuju i eksperimentišu s raznim taktikama kako bi odgodile ili izbjegle najgore od ove demografske bombe.

Dob za penziju. Prvi korak koji će mnoge vlade primijeniti je jednostavno povećanje starosne granice za odlazak u penziju. Ovo će odgoditi talas zahtjeva za penziju za nekoliko godina, čineći ga lakšim za upravljanje. Alternativno, manje zemlje mogu se odlučiti za potpuno ukidanje starosne granice za odlazak u penziju kako bi starijim građanima dali veću kontrolu kada odluče da se penzionišu i koliko dugo ostaju u radnoj snazi. Ovaj pristup će postati sve popularniji kako prosječni ljudski životni vijek počne prelaziti preko 150 godina, kao što će biti razmotreno u sljedećem poglavlju.

Ponovno zapošljavanje seniora. Ovo nas dovodi do druge tačke u kojoj će vlade aktivno poticati privatni sektor da ponovo zaposli starije građane u svoju radnu snagu (vjerovatno će se postići kroz grantove i porezne olakšice). Ova strategija već postiže veliki uspeh u Japanu, gde neki tamošnji poslodavci ponovo zapošljavaju svoje penzionisane zaposlene sa punim radnim vremenom kao honorarne radnike (iako uz niže plate). Dodatni izvor prihoda smanjuje potrebu starijih za državnom pomoći.

Privatne penzije. Kratkoročno, vlada će takođe povećati podsticaje ili usvojiti zakone koji podstiču veće doprinose privatnog sektora za penzije i troškove zdravstvene zaštite.

Porezni prihodi. Povećanje poreza, u bliskoj budućnosti, za pokrivanje starosne penzije je neminovnost. Ovo je teret koji će mlađe generacije morati da podnose, ali koji će biti ublažen sve manjim troškovima života (objašnjeno u našoj seriji Budućnost posla).

Osnovni prihod. The Univerzalni osnovni prihod (UBI, opet, detaljno objašnjeno u našoj seriji Budućnost rada) je prihod koji se dodjeljuje svim građanima pojedinačno i bezuslovno, odnosno bez imovinskog cenzusa ili uslova rada. Vlada vam daje besplatan novac svakog mjeseca, poput starosne penzije, ali za sve.

Reinženjering ekonomskog sistema kako bi se uključio potpuno finansirani UBI će starijim građanima dati povjerenje u svoje prihode i stoga ih ohrabriti da troše na sličan način kao i svoje radne godine, umjesto da gomilaju svoj novac kako bi se zaštitili od budućih ekonomskih padova. Ovo će osigurati da veliki dio stanovništva nastavi da doprinosi ekonomiji zasnovanoj na potrošnji.

Reinženjering brige o starima

Na holističkijem nivou, vlade će takođe nastojati da smanje ukupne društvene troškove naše stare populacije na dva načina: prvo, reinženjeringom brige o starima kako bi se poboljšala nezavisnost starijih građana, a zatim poboljšanjem fizičkog zdravlja starijih.

Počevši od prve tačke, većina vlada širom svijeta jednostavno nije opremljena da se nosi s velikim prilivom starijih građana kojima je potrebna dugotrajna i personalizirana njega. Većini nacija nedostaje potrebna radna snaga za medicinske sestre, kao i raspoloživi prostor u staračkim domovima.

Zato vlade podržavaju inicijative koje pomažu u decentralizaciji staranja i omogućavaju starijim osobama da stare u okruženju u kojem im je najudobnije: u njihovim domovima.

Stanovanje za starije osobe se razvija i uključuje opcije kao što su samostalan život, zajedničko stanovanje, kućnu njegu i briga o memoriji, opcije koje će postepeno zamijeniti tradicionalni, sve skuplji, jedinstveni starački dom. Slično, porodice iz određenih kultura i nacija sve više usvajaju višegeneracijski stambeni smještaj, gdje se stariji useljavaju u domove svoje djece ili unuka (ili obrnuto).

Srećom, nove tehnologije će olakšati ovu tranziciju kućne nege na razne načine.

Wearables. Lekari će starijim osobama početi aktivno prepisivati nosive uređaje i implantate za nadzor zdravlja. Ovi uređaji će stalno pratiti biološko (i na kraju psihološko) stanje svojih starijih korisnika, dijeleći te podatke sa svojim mlađim članovima porodice i udaljenim medicinskim nadzornicima. To će osigurati da se mogu proaktivno pozabaviti svakim primjetnim padom optimalnog zdravlja.

Pametne kuće sa AI pogonom. Dok će gore spomenuti nosivi uređaji dijeliti zdravstvene podatke starijih osoba sa porodicom i zdravstvenim radnicima, ovi uređaji će također početi dijeliti te podatke sa domovima u kojima stariji žive. Ove pametne kuće će pokretati sistem umjetne inteligencije zasnovan na oblaku koji prati starije osobe dok se kreću njihove domove. Za starije osobe, ovo bi moglo izgledati kao da se vrata otvaraju i svjetla se automatski aktiviraju kada ulaze u sobe; automatizovana kuhinja koja priprema zdrave obroke; lični asistent koji se aktivira glasom i omogućava web; pa čak i automatizovani telefonski poziv bolničarima ako stariji doživi nesreću u kući.

Exoskeletons. Slično štapovima i starijim skuterima, sutrašnja velika pomoć pri kretanju bit će meka egzoodijela. Ne treba ih brkati s egzoskeletima dizajniranim da pješadiji i građevinskim radnicima daju nadljudsku snagu, ova egzoodijela su elektronička odjeća koja se nosi preko ili ispod odeće da podrži kretanje starijih osoba kako bi im pomogla da vode aktivniji svakodnevni život (vidi primer jedan i dva).

Zdravstvena njega starijih osoba

Širom svijeta, zdravstvo troši sve veći postotak vladinih budžeta. I prema OECD, na starije osobe otpada najmanje 40-50 posto potrošnje na zdravstvenu zaštitu, tri do pet puta više od onih koji nisu stariji. Što je još gore, do 2030. stručnjaci za Nuffield Trust predviđaju povećanje od 32 posto kod starijih osoba koje pate od umjerenog ili teškog invaliditeta, s dodatnim porastom od 32 do 50 posto kod starijih osoba koje pate od kroničnih bolesti kao što su bolesti srca, artritis, dijabetes, moždani udar i demencija.

Srećom, medicinska nauka pravi veliki napredak u našoj sposobnosti da vodimo aktivniji život sve do starijih godina. Dalje istražene u sljedećem poglavlju, ove inovacije uključuju lijekove i genske terapije koje održavaju naše kosti gustim, mišiće jakima, a um oštrim.

Isto tako, medicinska nauka nam takođe omogućava da živimo duže. U razvijenim zemljama, naš prosječni životni vijek je već porastao sa ~35 u 1820. na 80 u 2003. - ovo će samo nastaviti rasti. Iako je možda prekasno za većinu bumera i civila, milenijalci i generacije koje ih slijede mogli bi vidjeti dan kada će 100 postati novih 40. Drugim riječima, oni rođeni nakon 2000. možda nikada neće ostarjeti na isti način na koji njihovi roditelji, bake i djedovi, i preci.

I to nas dovodi do teme našeg sledećeg poglavlja: Šta ako uopšte ne bismo morali da starimo? Šta će to značiti kada medicinska nauka dozvoli ljudima da stare bez starenja? Kako će se naše društvo prilagoditi?