Nauka iza gladi

Nauka koja stoji iza gladi, želje i prekomjerne težine 

Čini se da je svijet na paradoksalnoj raskrsnici po pitanju gladi. S jedne strane, skoro 800 miliona ljudi ili nevjerovatnih 10% svjetske populacije suočava se s teškom glađu i pothranjenošću. Gladni su, ali imaju malo ili nimalo hrane za jelo. S druge strane, skoro 2.1 milijarda ljudi ima gojaznost ili prekomjernu težinu. To znači da kada su gladni, imaju previše za jelo. Oba kraja štapa pate od neodoljivog stimulusa gladi u suprotnim dimenzijama. Čovek napreduje od prekomernog hranjenja kao posledica prekomernosti. Druga grupa je u bolnoj nestašici.  

Tada bi se činilo da bi problem gladi u svijetu bio riješen, možda sumnjivo kada bismo svi mogli pobijediti glad za hranom. Čudesna pilula ili čarobna formula mogu biti izmišljeni u budućnosti koja bi se jednom za svagda mogla nositi s izazovom gladi. To će zadati dvostruki smrtni udarac unosnoj industriji mršavljenja.  

Ali onda se postavlja pitanje: da li je ovo realna želja ili je to raj za budale? Prije nego što stignemo na tu utopijsku destinaciju, bit će najpoučnije i najkorisnije prvo dublje razumjeti nauku i psihologiju gladi.  

Rječnik definira glad kao snažnu potrebu za hranom ili bolnu senzaciju i stanje slabosti uzrokovano potrebom za hranom. Neodoljiva žudnja za hranom jedan je od zajedničkih nazivnika čitavog ljudskog roda, kao i životinjskog carstva.  

Bogati ili siromašni, kralj ili sluga, jaki ili slabi, tužni ili sretni, veliki ili mali, svi smo gladni, htjeli mi to ili ne. Glad je zadana pozicija u ljudskom tjelesnom mehanizmu i toliko je normalna da se rijetko pitamo zašto ogladnimo. Ljudi jedva da sumnjaju u razlog i psihologiju gladi.  

Nauka traži odgovore 

Srećom, nauka je sve bliža potpunijem razumijevanju mehanizama koji stoje iza gladi.  

Instinktivna glad za hranom koja pokreće naša tijela za osnovni opstanak poznata je kao homeostatska glad, a pokreću je istovremeni signali. Kada nam nivoi energije budu pri kraju, pokreću se tjelesni hormoni i nivo grelina, određeni hormon gladi počinje da raste. To, zauzvrat, stvara fiziološki osjećaj koji pokreće mahnitu potragu za hranom. Automatski počinje opadati čim počne jelo, a u mozak se šalje drugačiji skup signala koji uklanja osjećaj gladi.   

Bitka gladi je tada i psihička i fizička. Glad i žudnju potiču tijelo i um. Svi signali dolaze iz nas i nisu uslovljeni prisustvom hrane ili drugim privlačnim vanjskim podražajima. Naš mozak je tada kontrolni toranj u lancu gladi, a ne naš abdomen ili pupoljci okusa. Hipotalamus je dio moždanog tkiva koji nas stimulira da tražimo hranu. Može brzo protumačiti signale koji teku iz posebnih ćelija koje oblažu tanko crijevo i želudac kada je njihov sadržaj nizak. 

Još jedan važan signal gladi je naš nivo glukoze u krvi. Inzulin i glukagon su hormoni koji se stvaraju u pankreasu i pomažu u održavanju nivoa glukoze u krvi. Snažni signali ili alarmni losovi povezani su sa hipotalamusom u mozgu, kada glad oduzima tijelu vitalnu energiju.  

Nakon jela, nivo glukoze u krvi raste, a hipotalamus hvata signale i postavlja signalizirajući znak da ste siti. Čak i kada naša tijela šalju ove snažne signale gladi, naša tijela mogu odlučiti da ih ignorišu. Ovo je mjesto gdje medicina, nauka i ponekad neortodoksni zdravstveni programi pokušavaju ubaciti ove signale i poremetiti tok komunikacije između tijela i mozga, a sve kako bi prikrili signale gladi ili ih povećali u zavisnosti od slučaja. 

Ovaj kontrolni faktor i sposobnost da se zbune hormoni gladi igraju ključnu ulogu u borbi protiv gojaznosti, koju je Svjetska zdravstvena organizacija svrstala u globalnu zdravstvenu epidemiju. Nedavno objavljeno istraživanje Lanceta otkrilo je da više od dvije milijarde ljudi u svijetu sada ima prekomjernu težinu ili gojaznost. 

U svijetu se gojaznost više nego udvostručila od 1980. Godine 2014. preko 41 milion djece je bilo gojazno, dok je zapanjujućih 39% ukupne svjetske odrasle populacije bilo gojazno. Suprotno uobičajenim pretpostavkama, više ljudi širom svijeta umire više od gojaznosti nego od pothranjenosti i pothranjenosti. Prema WHO, glavni uzrok gojaznosti je jednostavno način života izazvan prekomjernom potrošnjom kalorija i energetski guste hrane, nesrazmjerno izbalansirane u odnosu na smanjene fizičke aktivnosti i vježbe. 

Dr. Christopher Murray, direktor IHME-a i suosnivač studije o globalnom teretu bolesti (GBD), otkrio je da je „gojaznost problem koji pogađa ljude svih uzrasta i prihoda, svuda. U posljednje tri decenije nijedna zemlja nije postigla uspjeh u smanjenju gojaznosti.” Pozvao je da se poduzmu hitni koraci za rješavanje ove krize javnog zdravlja.