Quantumrun

KREDIT ZA SLIKU: Quantumrun

Budućnost oporezivanja: Budućnost privrede P7

David Tal, izdavač, futurist
@DavidTalWrites
LinkedIn

Sre, 09 - 16:2020

Jesmo li individualisti ili kolektivisti? Da li želimo da se naš glas čuje našim glasanjem ili našom džepnom knjižicom? Da li naše institucije trebaju služiti svima ili onima koji su za njih platili? Koliko oporezujemo i na šta primjenjujemo te porezne dolare puno govori o društvima u kojima živimo. Porezi su odraz naših vrijednosti.

Štaviše, porezi nisu zaglavljeni u vremenu. Oni se smanjuju i rastu. Oni se rađaju i ubijaju. Oni stvaraju vijesti i oblikuju ih. Gdje živimo i način na koji živimo često oblikuju porezi dana, a opet često ostaju nevidljivi, djelujući na vidjelo, a ipak pred našim nosom.

U ovom poglavlju naše serije Budućnost privrede, istražićemo kako će budući trendovi uticati na to kako buduće vlade odluče da oblikuju buduću poresku politiku. I dok je istina da razgovor o porezima može navesti neke da posegnu za najbližom velikom šoljicom kafe, znajte da će ono što ćete pročitati imati značajan uticaj na vaš život u narednim decenijama.

(Brza napomena: Radi jednostavnosti, ovo poglavlje će se fokusirati na oporezivanje iz razvijenih i demokratskih zemalja čiji prihodi najvećim dijelom potiču od poreza na dohodak i socijalno osiguranje. Također, samo ova dva poreza često čine 50-60% poreskih prihoda za prosječna razvijena zemlja.)

Dakle, prije nego što duboko zaronimo u to kako će izgledati budućnost poreza, počnimo sa pregledom nekoliko trendova koji će imati ogroman utjecaj na oporezivanje općenito u narednim decenijama.

Ljudi manje radne dobi koji ostvaruju porez na dohodak

Ovu tačku smo istražili u prethodno poglavlje, kao i u našem Budućnost ljudske populacije serije, da rast stanovništva u većini razvijenih zemalja opada i da će prosječna starost u ovim zemljama postati gerijatrijska. Pod pretpostavkom da terapije produženja starosti ne postanu široko rasprostranjene i jeftine na globalnom nivou u narednih 20 godina, ovi demografski trendovi bi mogli dovesti do toga da značajan procenat radne snage u razvijenom svetu odlazi u penziju.

Sa makroekonomske perspektive, to znači da će prosječna razvijena nacija doživjeti pad ukupnog prihoda i sredstava iz poreza na socijalno osiguranje. U međuvremenu, kako vladini prihodi budu padaju, nacije će vidjeti istovremeni porast potrošnje na socijalnu pomoć putem povlačenja starosnih penzija i troškova gerijatrijske zdravstvene zaštite.

U osnovi, bit će previše starijih koji troše novac od socijalne pomoći nego što će biti mladih radnika koji uplaćuju u sistem svojim poreznim dolarima.

Manje zaposleni ljudi koji ostvaruju porez na dohodak

Slično gornjoj tački i detaljno obrađeno u treće poglavlje ove serije, sve veći tempo automatizacije će dovesti do toga da sve veći broj radno sposobnog stanovništva postane tehnološki raseljeno. Drugim riječima, sve veći postotak radno sposobnih ljudi postat će ekonomski beskorisni kako roboti i umjetna inteligencija (AI) preuzimaju sve veći dio dostupnog posla putem automatizacije.

I kako se bogatstvo koncentriše u sve manje ruku i kako se sve više ljudi gura u posao sa skraćenim radnim vremenom, u ekonomskoj ekonomiji, ukupan iznos prihoda i fondova od poreza na socijalno osiguranje koje vlade mogu prikupiti bit će toliko smanjene.

Naravno, iako je možda primamljivo vjerovati da ćemo bogate više oporezovati do ovog budućeg datuma, tupa realnost moderne i buduće politike je da će bogati nastaviti da kupuju dovoljno političkog utjecaja kako bi poreze zadržali relativno niskim na svoje zarade.

Oporezivanje preduzeća će pasti

Dakle, bilo zbog starosti ili tehnološke zastarjelosti, u budućnosti će biti manje ljudi koji će plaćati poreze na dohodak i socijalno osiguranje u odnosu na danas. U takvom scenariju, moglo bi se s pravom pretpostaviti da bi vlade pokušale da nadoknade ovaj deficit tako što će korporacije većim oporezivati njihov prihod. Ali i ovdje će hladna stvarnost isključiti i tu opciju.

Od kasnih 1980-ih, multinacionalne korporacije su vidjele da njihova moć značajno raste u poređenju sa nacionalnim državama koje su im domaćini. Korporacije mogu premještati svoja sjedišta, pa čak i svoje cjelokupne fizičke operacije iz zemlje u zemlju kako bi jurile za profitom i efikasnim poslovanjem koje njihovi dioničari vrše pritisak na njih na kvartalnoj osnovi. Očigledno, ovo se odnosi i na poreze. Jednostavan primjer je Apple, američka kompanija, koja većinu svog novca skriva u inostranstvu kako bi izbjegla visoke stope korporativnog poreza koje bi inače platila ako bi kompanija dozvolila da se taj novac oporezuje u zemlji.

U budućnosti će se ovaj problem izbjegavanja poreza samo pogoršavati. Pravi ljudski poslovi će biti u tako vrućoj potražnji da će se nacije međusobno agresivno takmičiti kako bi namamile korporacije da otvore urede i tvornice na svom matičnom tlu. Ova konkurencija na nacionalnom nivou će rezultirati značajno nižim stopama poreza na dobit preduzeća, izdašnim subvencijama i blažim propisima.

U međuvremenu, za mala preduzeća – koja su tradicionalno najveći izvor novih, domaćih poslova, vlade će uložiti velika sredstva kako bi pokretanje posla postalo lakše i manje finansijski rizično. To znači niže poreze za mala preduzeća i bolje državne usluge za mala preduzeća i stope finansiranja koje podržava država.

Ostaje da se vidi da li će svi ovi poticaji zaista djelovati na smanjenje sutrašnje visoke stope nezaposlenosti potaknute automatizacijom. Ali ako se konzervativno razmišlja, ako sve ove poreske olakšice i subvencije ne daju rezultate, to bi vlade ostavilo u prilično teškoj poziciji.

Finansiranje programa socijalne zaštite za održavanje socijalne stabilnosti

U redu, znamo da oko 60 posto državnih prihoda dolazi od poreza na dohodak i socijalno osiguranje, a sada također prepoznajemo da će vlade vidjeti da će prihod značajno opasti jer sve manje ljudi i manje korporacija plaćaju ove vrste poreza. Postavlja se pitanje: kako će, dovraga, vlade priuštiti finansiranje svojih programa socijalne zaštite i potrošnje u budućnosti?

Koliko god konzervativci i libertarijanci voleli da se bune protiv njih, službe koje finansira vlada i naša kolektivna mreža socijalne zaštite služile su da nas ublaže od obogaćenog ekonomskog razaranja, propadanja društva i individualne izolacije. Što je još važnije, historija je puna primjera u kojima vlade koje se bore da priušte osnovne usluge ubrzo nakon toga klize u autoritarnu vlast (Venecuela, od 2017.), padaju u građanski rat (Sirija, od 2011.) ili u potpunosti propadaju (Somalija, od 1991.).

Nešto treba dati. A ako buduće vlade vide kako im prihod od poreza na dohodak prestaje, onda će široke (i nadamo se inovativne) poreske reforme postati neizbježne. Sa stanovišta Quantumruna, ove buduće reforme će se manifestovati kroz četiri opšta pristupa.

Povećanje naplate poreza za borbu protiv utaje poreza

Prvi pristup prikupljanju više poreskih prihoda je jednostavno da se bolje obavi posao prikupljanja poreza. Svake godine se zbog utaje poreza izgube milijarde dolara. Ova utaja se dešava u malom obimu među pojedincima sa nižim prihodima, često zbog pogrešno podnetih poreskih prijava izazvanih previše složenim poreskim oblicima, ali još značajnije među pojedincima i korporacijama sa visokim prihodima koji imaju sredstva da zaklone novac u inostranstvu ili kroz sumnjive poslove.

Curenje više od 2016 miliona finansijskih i pravnih zapisa iz 11.5. godine u kako su novinari nazvali Panama Papers otkrio je opsežnu mrežu ofšor fiktivnih kompanija koje bogati i utjecajni koriste da sakriju svoje prihode od oporezivanja. Isto tako, izvještaj od Oxfam otkrili su da 50 najvećih američkih kompanija drže otprilike 1.3 biliona dolara izvan SAD-a kako bi izbjegli plaćanje domaćeg poreza na dobit (u ovom slučaju, to rade legalno). A ako se izbjegavanje poreza ostavi nekontrolirano na duži period, može se čak i normalizirati na društvenom nivou, kao što se vidi u zemljama poput Italije gdje je skoro 30 posto stanovništva na neki način aktivno vara svoje poreze.

Hronični izazov sa sprovođenjem poreskih obaveza je taj što količina sredstava koja se skrivaju i broj ljudi koji kriju navedena sredstva uvek prevazilazi ono što većina nacionalnih poreskih službi može efikasno da istraži. Jednostavno nema dovoljno državnih poreznika da servisiraju sve prijevare. Još gore, široko rasprostranjeni javni prezir prema poreznicima i ograničeno finansiranje poreskih odjela od strane političara, ne privlače baš poplavu milenijalaca u profesiju prikupljanja poreza.

Srećom, dobri ljudi koji to rade u vašoj lokalnoj poreskoj upravi će sve više biti kreativni u alatima koje koriste za efikasnije otkrivanje poreznih prijevara. Rani primjeri u fazi testiranja uključuju jednostavne do zastrašujuće taktike, kao što su:

Primjedbe koje izbjegavaju poreze putem pošte koje ih obavještavaju da su u vrlo maloj manjini ljudi koji nisu platili porez – psihološki trik pomiješan sa biheviorističkom ekonomijom zbog kojeg se izbjegavači poreza osjećaju izostavljeno ili u manjini, da ne spominjemo trik koji je vidio značajan uspjeh u Velikoj Britaniji.
Praćenje prodaje luksuzne robe od strane pojedinaca širom zemlje i upoređivanje tih kupovina sa službenim poreskim prijavama navedenih pojedinaca kako bi se uočilo otkrivanje lažnog prihoda – taktika koja počinje da radi čuda u Italiji.
Praćenje društvenih medija poznatih ili utjecajnih članova javnosti i upoređivanje bogatstva kojim se razmeću sa službenim poreznim prijavama navedenih pojedinaca - taktika koja se u Maleziji koristi do velikog uspjeha, čak i protiv Mannyja Pacquiaa.
Prisiljavanje banaka da obaveste poreske agencije svaki put kada neko izvrši elektronski transfer van zemlje u vrednosti od 10,000 dolara ili više – ova politika je pomogla Kanadskoj agenciji za prihode da se suzbije utaja poreza na inostranstvu.
Korištenje umjetne inteligencije koju pokreću vladini superkompjuteri za analizu brda poreznih podataka kako bi se poboljšalo otkrivanje neusklađenosti – kada se jednom usavrši, nedostatak ljudske snage više neće ograničavati sposobnost poreznih agencija da otkriju, pa čak i predvide utaju poreza među općom populacijom i korporacijama , bez obzira na prihode.
Konačno, u budućim godinama, ukoliko se odabrane vlade suoče s ekstremnim fiskalnim izazovima, postoji velika vjerovatnoća da bi na vlast mogli doći ekstremistički ili populistički političari koji bi mogli odlučiti promijeniti zakone ili kriminalizirati utaju poreza na preduzeća, idući tako daleko da zaplene imovinu ili zatvore korporativnih rukovodilaca dok se offshore novac ne vrati na matično tlo kompanije.

Prelazak sa zavisnosti od poreza na dohodak na porez na potrošnju i investicije

Drugi pristup poboljšanju naplate poreza je pojednostavljenje oporezivanja do tačke u kojoj plaćanje poreza postaje lako i lažan dokaz. Kako količina prihoda od poreza na dohodak počinje da se smanjuje, neke vlade će eksperimentisati sa potpunom ukidanjem pojedinačnih poreza na dohodak ili ih barem za sve osim za ono ekstremno bogatstvo.

Kako bi nadoknadile ovaj manjak prihoda, vlade će se početi fokusirati na oporezivanje potrošnje. Stanarina, prevoz, roba, usluge, potrošnja na osnovne životne potrebe nikada neće postati nedostupni, kako zbog toga što tehnologija sve ove osnove čini jeftinijim iz godine u godinu, tako i zato što bi vlade radije subvencionisale potrošnju na takve potrepštine nego rizikovale političke posledice značajan dio njihove populacije pada u apsolutno siromaštvo. Potonji razlog je zašto toliko vlada trenutno eksperimentiše sa ovim Univerzalni osnovni prihod (UBI) koje smo obradili u petom poglavlju.

To znači da će vlade koje to već nisu učinile uspostaviti pokrajinski/državni ili savezni porez na promet. A one zemlje koje već imaju takve poreze mogu se odlučiti da povećaju takve poreze do razumnog nivoa koji bi nadoknadio gubitak prihoda od poreza na dohodak.

Jedna predvidljiva nuspojava ovog snažnog guranja ka porezima na potrošnju bila bi povećanje robe na crnom tržištu i gotovinskih transakcija. Da se razumijemo, svi vole dogovor, a pogotovo onaj bez poreza.

Kako bi se borile protiv toga, vlade širom svijeta će započeti proces ubijanja gotovine. Razlog je očigledan, digitalne transakcije uvijek ostavljaju zapis koji se može pratiti i na kraju oporezovati. Dijelovi javnosti će se boriti protiv ovog poteza digitalizacije valute iz razloga zaštite privatnosti i slobode, ali na kraju će vlada dobiti ovu buduću bitku, privatno jer će im novac očajnički trebati i javno jer će reći da će im pomoći prati i ograničava transakcije koje se odnose na kriminalne i terorističke aktivnosti. (Teoretičari zavjere, slobodno komentirajte.)

Novo oporezivanje

Tokom narednih decenija, vlade će primjenjivati nove poreze kako bi riješile budžetske nedostatke koji se odnose na njihove specifične okolnosti. Ovi novi porezi će doći u mnogim oblicima, ali neke od njih vrijedi spomenuti su:

Carbon tax. Ironično, ovaj pomak na poreze na potrošnju može potaknuti usvajanje poreza na ugljik kojem su se konzervativci često protivili. Možete pročitati naš pregled onoga što je porez na ugljik i kakav je koristi u potpunosti ovdje. Radi ove diskusije, rezimiraćemo tako što ćemo reći da bi porez na ugljenik vjerovatno bio donesen umjesto, a ne povrh, nacionalnog poreza na promet kako bi se postiglo široko prihvaćanje javnosti. Nadalje, glavni razlog zašto će biti usvojen (osim raznih ekoloških beneficija) je taj što je to protekcionistička politika.

Ako vlade u velikoj mjeri ovise o porezima na potrošnju, onda su podstaknute da osiguraju da se velika većina javne potrošnje odvija u zemlji, idealno potrošena na lokalna preduzeća i korporacije sa sjedištem u zemlji. Vlade će htjeti zadržati što više novca u opticaju unutar zemlje umjesto da teče van, posebno ako veći dio budućeg javnog trošenja novca dolazi od UBI.

Stoga, stvaranjem poreza na ugljik, vlade će stvoriti tarifu pod krinkom politike zaštite okoliša. Razmislite o tome: sa zrelim porezom na ugljik, sva nedomaća roba i usluge koštat će više od domaćih dobara i usluga, budući da se tehnički, više ugljika troši na transport robe u inozemstvo nego da je navedeno dobro proizvedeno i prodato u zemlji. Drugim riječima, budući porez na ugljik bit će preimenovan u patriotski porez, slično sloganu predsjednika Trumpa 'Kupuj američko'.

Porez na prihod od ulaganja. Ako vlade preduzmu dodatni korak smanjenja poreza na dobit preduzeća ili ih potpuno uklone u nastojanju da podstaknu otvaranje domaćih radnih mjesta, tada bi se ove korporacije mogle naći pod povećanim pritiskom investitora da ili IPO ili isplate dividende pojedinačnim investitorima koji će i sami vjerojatno vidjeti smanjen ili smanjen porez na dohodak. A u zavisnosti od zemlje i njenog relativnog ekonomskog zdravlja u doba automatizacije, postoji velika šansa da će se zarada od ovih i drugih investicija na berzi suočiti sa povećanim oporezivanjem.

Porez na nekretnine. Još jedan porez koji bi mogao postati istaknut, posebno u budućnosti ispunjenoj populističkim vladama, je porez na imovinu (nasljedstvo). Ako podjela na bogatstvo postane toliko ekstremna da se formiraju ukorijenjene klasne podjele slične staroj aristokratiji, tada bi veći porez na imovinu bio efikasno sredstvo za preraspodjelu bogatstva. Ovisno o zemlji i ozbiljnosti podjele bogatstva, vjerovatno će se razmotriti daljnje šeme preraspodjele bogatstva.

Roboti za oporezivanje. Opet, ovisno o tome koliko su budući populistički lideri ekstremni, mogli bismo vidjeti primjenu poreza na korištenje robota i AI u tvornicama ili uredima. Iako će ova Ludditska politika imati mali učinak na usporavanje tempa uništavanja radnih mjesta, to je prilika za vlade da prikupe porezni prihod koji se može koristiti za finansiranje nacionalnog UBI-a, kao i drugih programa socijalne zaštite za nedovoljno zaposlene ili nezaposlene.

Trebate manje poreza općenito?

Konačno, jedna nedovoljno cijenjena poenta koja se često promašuje, ali je nagovještavana u prvom poglavlju ove serije, jeste da bi vlade u budućim decenijama mogle otkriti da im je zapravo potrebno manje prihoda od poreza da bi poslovale u odnosu na današnje.

Imajte na umu da će isti trendovi automatizacije koji utiču na moderna radna mjesta također utjecati na vladine institucije, omogućavajući im da značajno smanje broj državnih službenika potrebnih za pružanje istog ili čak superiornog nivoa državnih usluga. Jednom kada se to dogodi, veličina vlade će se smanjiti, kao i njeni značajni troškovi.

Slično, dok ulazimo u ono što mnogi prognostičari nazivaju doba izobilja (2050-e), kada će roboti i AI proizvoditi toliko da će srušiti cijenu svega. Ovo će također smanjiti troškove života za prosječnu osobu, čineći jeftinijim i jeftinijim za svjetske vlade da finansiraju UBI za svoje stanovništvo.

Sve u svemu, budućnost poreza u zemlji u kojoj svako plaća svoj pošten udio, ali to je i budućnost u kojoj će se svačiji pošteni udio na kraju smanjiti na ništa. U ovom budućem scenariju, sama priroda kapitalizma počinje da dobija novi oblik, temu koju dalje istražujemo u završnom poglavlju ove serije.