Quantumrun

KREDIT ZA SLIKE: Quantumrun

Sjedinjene Države, Meksiko i granica koja nestaje: Klimatski ratovi iz Drugog svjetskog rata P2

David Tal, izdavač, futurist
@DavidTalPiše
LinkedIn

Uto, 09 / 15 / 2020 - 12: 53

2046. - Pustinja Sonora, blizu granice SAD-a i Meksika

"Koliko dugo putujete?" rekao je Markos.

Zastala sam, nesigurna kako odgovoriti. “Prestala sam brojati dane.”

Kimnuo je glavom. “Moja braća i ja, stigli smo ovamo iz Ekvadora. Tri godine smo čekali ovaj dan.”

Markos je pogledao oko mojih godina. Pod blijedozelenim svjetlom teretnog kombija, mogla sam vidjeti ožiljke na njegovom čelu, nosu i bradi. Nosio je ožiljke borca, nekoga tko se borio za svaki trenutak života koji je trebao riskirati. Njegova braća, Roberto, Andrés i Juan, nisu izgledala stariji od šesnaest, možda sedamnaest godina. Nosili su vlastite ožiljke. Izbjegavali su kontakt očima.

"Ako nemate ništa protiv što pitam, što se dogodilo zadnji put kad ste pokušali prijeći?" upita Marco. “Rekao si da ti ovo nije prvi put.”

“Kad smo došli do zida, čuvar, onaj kojeg smo isplatili, nije se pojavio. Čekali smo, ali onda su nas pronašli dronovi. Obasjali su nas svojim svjetlima. Trčali smo natrag, ali je nekoliko drugih muškaraca pokušalo potrčati naprijed, popeti se na zid."

"Jesu li uspjeli?"

Odmahnula sam glavom. Još uvijek sam čuo mitraljesku paljbu. Trebalo mi je gotovo dva dana da se pješice vratim u grad i gotovo mjesec dana da se oporavim od opeklina. Većina ljudi koji su trčali natrag sa mnom nisu mogli prevaliti cijeli put po ljetnoj vrućini.

“Mislite li da će ovaj put biti drugačije? Misliš li da ćemo uspjeti prijeći?"

“Sve što znam je da ti kojoti imaju dobre veze. Prelazimo blizu granice s Kalifornijom, gdje već živi dosta naše vrste. A prijelaz na koji idemo jedan je od rijetkih koji još uvijek nije popravljen nakon napada na Sinalou prošlog mjeseca.”

Mogla sam reći da to nije odgovor koji je želio čuti.

Marcos je pogledao svoju braću, njihova su lica bila ozbiljna, zureći u prašnjavi pod kombija. Glas mu je bio strog kad se ponovno okrenuo prema meni. "Nemamo novca za još jedan pokušaj."

"Niti ja." Pogledavši ostale muškarce i obitelji koji dijele kombi s nama, činilo se da su svi u istom čamcu. Na ovaj ili onaj način, ovo će biti putovanje u jednom smjeru.

***

2046. - Sacramento, Kalifornija

Sati su me dijelili od najvažnijeg govora u mom životu i nisam imao pojma što ću reći.

“G. Guverneru, naš tim radi što je brže moguće," rekao je Josh. "Jednom kada brojke stignu, teme za razgovor bit će završene u tren oka. Za sada Shirley i njezin tim organiziraju reportersku strku. A sigurnosni tim je u stanju pripravnosti.” Uvijek sam se osjećao kao da mi pokušava nešto uvjeriti, ali nekako mi ovaj anketar nije mogao dati točne rezultate javne ankete točno na sat. Pitao sam se hoće li itko primijetiti ako ga izbacim iz limuzine.

"Ne brini, dušo." Selena mi je stisnula ruku. "Bit ćeš sjajan."

Njezin pretjerano znojan dlan nije mi ulijevao puno povjerenja. Nisam je htio dovesti, ali nije samo moj vrat bio na kocki. Za sat vremena budućnost naše obitelji ovisit će o tome koliko će javnost i mediji dobro reagirati na moj govor.

"Oscar, slušaj, znamo što će brojke reći", rekla je Jessica, moja savjetnica za odnose s javnošću. "Jednostavno ćeš morati zagristi metak."

Jessica se nikad nije zajebavala. I bila je u pravu. Ili sam stao na stranu svoje zemlje i izgubio ured, svoju budućnost, ili sam stao na stranu svog naroda i završio u federalnom zatvoru. Gledajući vani, dao bih sve da zamijenim mjesto s nekim tko vozi suprotnom stranom autoceste I-80.

“Oscar, ovo je ozbiljno.”

“Ne misliš valjda da ja to jebeno znam, Jessica! Ovo je moj život... ionako njegov kraj.”

“Ne, dušo, ne govori to”, rekla je Selena. "Danas ćeš napraviti razliku."

“Oscar, u pravu je.” Jessica je sjela naprijed, naslonivši laktove na koljena, a oči su joj buljile u moje. “Mi—vi imate priliku ovime stvarno utjecati na politiku SAD-a. Kalifornija je sad latinoamerička država, vi činite više od 67 posto stanovništva, a otkako je prošlog utorka na webu procurio video Nuñezove petorice, potpora ukidanju naše rasističke granične politike nikada nije bila veća. Ako zauzmete stav o ovome, preuzmete vodstvo, iskoristite ovo kao polugu da naredite ukidanje izbjegličkog embarga, tada ćete pokopati Shenfielda pod hrpom glasova jednom zauvijek.”

“Znam, Jessica. Znam." To je ono što sam trebao učiniti, što su svi očekivali da učinim. Prvi latinoamerički guverner Kalifornije u više od 150 godina i svi u bijelim državama očekivali su da ću se prikloniti 'gringosima'. I trebao sam. Ali volim i svoju državu.

Velika suša traje više od desetljeća i svake je godine sve gora. Mogao sam to vidjeti kroz prozor - naše su šume postale pepeljasta groblja spaljenih debala. Rijeke koje su hranile naše doline odavno su presušile. Poljoprivredna industrija države kolabirala je u zahrđale traktore i napuštene vinograde. Postali smo ovisni o vodi iz Kanade i porcijama hrane sa Srednjeg zapada. I otkad su se tehnološke tvrtke preselile na sjever, samo nas naša solarna industrija i jeftina radna snaga drže na površini.

Kalifornija bi jedva mogla prehraniti i zaposliti svoje ljude ovakva kakva jest. Kad bih otvorio njezina vrata većem broju izbjeglica iz tih propalih država u Meksiku i Južnoj Americi, onda bismo samo još dublje upali u živo blato. Ali gubitak Kalifornije od Shenfielda značio bi da bi latinoamerička zajednica izgubila svoj glas na vlasti, a znao sam kamo to vodi: nazad na dno. Nikad više.

***

Prošli su sati koji su se činili kao dani dok je naš kombi vozio kroz mrak, prelazeći pustinju Sonoran, jureći prema slobodi koja nas je čekala na kalifornijskom prijelazu. Uz malo sreće, moji novi prijatelji i ja vidjeli bismo izlazak sunca u Americi za samo nekoliko kratkih sati.

Jedan od vozača otvorio je pregradu pretinca kombija i promolio glavu kroz nju. “Približavamo se točki odlaska. Zapamtite naše upute i trebali biste prijeći granicu za osam minuta. Budite spremni trčati. Nakon što napustite ovaj kombi, nećete imati puno vremena prije nego što vas dronovi ugledaju. razumiješ?"

Svi smo kimnuli glavama, njegov odsječni govor se uvukao u oči. Vozač je zatvorio zaslon. Kombi je naglo skrenuo. Tada je proradio adrenalin.

"Možeš ti to, Markose." Mogao sam vidjeti kako sve teže diše. “Ti i tvoja braća. Bit ću uz tebe cijelim putem.”

"Hvala, José. Smeta li ti ako te nešto pitam?"

Kimnuo sam.

"Koga ostavljaš?"

"Nitko." Odmahnula sam glavom. "Nitko nije ostao."

Rečeno mi je da su u moje selo došli s preko stotinu ljudi. Uzeli su sve što je išta vrijedilo, a posebno kćeri. Svi su ostali bili prisiljeni kleknuti u dugačkom redu, dok su im naoružani napadači stavili po jedan metak u lubanje. Nisu htjeli svjedoke. Da sam se sat-dva ranije vratio u selo, bio bih među mrtvima. Na moju sreću, odlučio sam otići van piti umjesto da ostanem kod kuće kako bih zaštitio svoju obitelj, svoje sestre.

***

"Poslat ću vam poruku kad budemo spremni za početak", rekao je Josh, izlazeći iz limuzine.

Gledao sam kako se provlači pored malog broja novinara i zaštitara vani, prije nego što potrči naprijed preko trave do zgrade Capitola države Kalifornije. Moj tim mi je postavio podij na vrhu osunčanih stepenica. Nije preostalo ništa drugo nego čekati moj znak.

U međuvremenu, kamioni s novinarima bili su parkirani po cijeloj ulici L, a još ih je bilo duž 13. ulice gdje smo čekali. Nije vam trebao dalekozor da biste znali da će ovo biti događaj. Roj novinara i snimatelja koji su se gomilali oko podija nadmašile su samo dvije grupe prosvjednika koji su stajali iza policijske trake na travnjaku. Pojavile su se stotine - latinoamerička strana bila je daleko brojnija - s dva reda interventne policije koji su razdvajali obje strane dok su vikali i upućivali svoje prosvjedne znakove jedni protiv drugih.

“Dušo, ne bi trebala buljiti. To će te samo još više stresirati", rekla je Selena.

"U pravu je, Oscar", rekla je Jessica. "Kako bi bilo da zadnji put prođemo kroz teme za razgovor?"

"Ne. Završio sam s tim. Znam što ću reći. Spreman sam."

***

Prošao je još jedan sat prije nego što je kombi konačno usporio. Svi unutra pogledali su jedni druge. Čovjek koji je sjedio najdalje unutra počeo je povraćati na pod ispred njega. Ubrzo se kombi zaustavio. Bilo je i vrijeme.

Sekunde su se vukle dok smo pokušavali prisluškivati naredbe koje su vozači primali preko radija. Iznenada, statične glasove zamijenila je tišina. Čuli smo vozače kako otvaraju vrata, zatim uzburkavanje šljunka dok su trčali oko kombija. Otključali su zahrđala stražnja vrata, otvorivši ih s jednim vozačem s obje strane.

"Smjesta svi van!"

Žena na prednjem dijelu bila je zgažena dok je četrnaest ljudi izjurilo iz skučenog kombija. Nije bilo vremena da joj se pomogne. Životi su nam visjeli o sekundama. Oko nas je još četiri stotine ljudi izletjelo iz kombija kao što je naš.

Strategija je bila jednostavna: projurili bismo uza zid u brojkama kako bismo svladali graničare. Najjači i najbrži bi uspjeli. Svi ostali bi bili zarobljeni ili strijeljani.

“Dođi! Prati me!" Viknuo sam Marcosu i njegovoj braći kad smo započeli sprint. Pred nama je bio divovski granični zid. A golema rupa probijena kroz njega bila je naša meta.

Graničari ispred nas oglasili su uzbunu kad je karavana kombija ponovno pokrenula svoje motore i maskirne ploče i skrenula južno na sigurno. U prošlosti je taj zvuk bio dovoljan da prestraši pola ljudi koji su se uopće usudili trčati, ali ne i večeras. Noćas je rulja oko nas divljački urlala. Svi mi nismo imali ništa za izgubiti i cijelu smo budućnost mogli dobiti ako preživimo, a bili smo samo tri minute bijega od tog novog života.

Tada su se pojavili. Dronovi. Deseci njih dolebdjeli su iza zida, uperivši svoja svjetla u gomilu koja je jurišala.

Bljeskovi su mi prolazili kroz um dok su mi stopala gurala tijelo naprijed. Dogodilo bi se isto kao i prije: graničari bi davali svoja upozorenja preko zvučnika, ispaljivali bi se hici upozorenja, dronovi bi ispaljivali taser metke na trkače koji su trčali preravno, zatim bi stražari i strijelci dronova oborili svakoga tko bi prešao crvena linija, deset metara ispred zida. Ali ovaj put sam imao plan.

Četiri stotine ljudi - muškaraca, žena, djece - svi smo očajnički trčali iza naših leđa. Ako smo Marcos, njegova braća i ja htjeli biti među dvadeset ili trideset sretnika koji će preživjeti živi, morali smo biti pametni. Odveo sam nas do skupine trkača u sredini stražnjeg dijela čopora. Trkači oko nas bi nas štitili od paljbe tasera drona odozgo. U međuvremenu, trkači blizu prednje strane bi nas zaštitili od snajperske vatre dronova na zid.

***

Izvorni plan bio je voziti se 15. ulicom, zapadno ulicom 0, zatim sjeverno 11. ulicom, kako bih mogao izbjeći ludilo, prošetati kroz Capitol i izaći kroz glavna vrata izravno do svog podija i publike. Nažalost, iznenadna gomila novinskih kombija od tri automobila uništila je tu mogućnost.

Umjesto toga, policija je ispratila moj tim i mene iz limuzine, preko travnjaka, kroz hodnik interventne policije i glasne gomile iza njih, oko mase novinara, i konačno uz stepenice do podija. Lagao bih kad bih rekao da nisam bio nervozan. Gotovo sam mogao čuti kako mi srce lupa. Nakon što smo slušali Jessicu za govornicom kako daje početne upute i sažetak govora novinarima, moja supruga i ja istupili smo naprijed kako bismo zauzeli njezino mjesto. Jessica je šapnula 'sretno' dok smo prolazili. Selena je stajala s moje desne strane dok sam namještao mikrofon na podiju.

“Hvala vam svima što ste mi se danas pridružili”, rekao sam, listajući bilješke na e-papiru pripremljenom za mene, pažljivo odugovlačeći koliko sam mogao. Podigla sam pogled ispred sebe. Novinari i njihove lebdeće kamere s dronovima bili su upereni u mene, napeto čekajući da počnem. U međuvremenu, gomila iza njih polako je utihnula.

“Prije tri dana svi smo vidjeli užasnu procurjelu snimku ubojstva Nuñezove petorice.”

Gomila koja se zalaže za granicu i protiv izbjeglica se rugala.

“Shvaćam da bi me neki od vas mogli uvrijediti kad sam upotrijebio tu riječ. Mnogo je onih na desnici koji smatraju da su graničari bili opravdani u svojim postupcima, da im nije preostalo ništa drugo nego upotrijebiti smrtonosnu silu kako bi zaštitili naše granice.”

Hispanoamerička strana je izviždala.

“Ali budimo jasni oko činjenica. Da, određeni broj ljudi meksičkog i južnoameričkog podrijetla ilegalno je prešao naše granice. Ali ni u jednom trenutku nisu bili naoružani. Ni u jednom trenutku nisu predstavljali opasnost za graničare. I ni u jednom trenutku nisu bili prijetnja američkom narodu.

“Svakog dana naš granični zid blokira više od deset tisuća meksičkih, srednjoameričkih i južnoameričkih izbjeglica od ulaska u SAD. Od tog broja, naše granične bespilotne letjelice ubiju najmanje dvije stotine dnevno. Ovo su ljudska bića o kojima govorimo. A za mnoge od ovih koji su danas ovdje, to su ljudi koji su vam mogli biti rođaci. To su ljudi koji su mogli biti mi.

“Priznat ću da kao Latinoamerikanac imam jedinstvenu perspektivu o ovom pitanju. Kao što svi znamo, Kalifornija je sada većinski hispanska država. Ali većina onih koji su postali hispanoamerikanci nisu rođeni u SAD-u. Poput mnogih Amerikanaca, naši su roditelji rođeni negdje drugdje i preselili su se u ovu veliku zemlju kako bi pronašli bolji život, postali Amerikanci i pridonijeli američkom snu.

“Oni muškarci, žene i djeca koji čekaju iza graničnog zida žele istu priliku. Oni nisu izbjeglice. Oni nisu ilegalni imigranti. Oni su budući Amerikanci.”

Hispanoamerička publika burno je klicala. Dok sam čekao da se stišaju, primijetio sam da mnogi od njih nose crne majice s natpisom faze.

Pisalo je: 'Neću kleknuti.'

***

Zid je sada bio iza nas, ali mi smo trčali kao da nas progoni. Držao sam ruku ispod Marcosovog desnog ramena i oko njegovih leđa, dok sam mu pomagao da drži korak sa svojom braćom za sobom. Izgubio je mnogo krvi od rane od metka u lijevo rame. Srećom, nije se žalio. I nije tražio da prestane. Preživjeli smo, a sada je došao zadatak preživjeti.

Jedina druga skupina koja je prošla s nama bila je skupina Nikaragvanaca, ali smo se odvojili od njih nakon što smo očistili planinski lanac El Centinela. Tada smo uočili nekoliko graničnih dronova kako nam idu s juga. Imao sam osjećaj da će prvo ciljati na veću grupu, njihovih sedam naspram naših pet. Mogli smo čuti njihove vriske dok su dronovi zasipali svoje taser metke na njih.

A ipak smo navalili. Plan je bio progurati se kroz stjenovitu pustinju do farmi koje okružuju El Centro. Preskočili bismo ograde, napunili svoje izgladnjele želuce usjevima koje bismo pronašli, a zatim krenuli sjeveroistočno prema Heberu ili El Centru gdje bismo mogli pokušati pronaći pomoć i medicinsku skrb od onih naše vrste. Bilo je to daleko; jedan za koji sam se bojao da možda nećemo svi dijeliti.

"José", šapnuo je Marcos. Podigao je pogled prema meni ispod čela mokrog od znoja. “Moraš mi nešto obećati.”

“Izdržat ćeš ovo, Markose. Samo moraš ostati s nama. Vidiš li ona svjetla tamo? Na telefonskim tornjevima, blizu mjesta gdje sunce izlazi? Sad nismo daleko. Naći ćemo vam pomoć.”

“Ne, José. Mogu to osjetiti. I ja isto-"

Markos se spotaknuo o kamen i srušio na tlo. Braća su to čula i dotrčala natrag. Pokušali smo ga probuditi, ali se potpuno onesvijestio. Trebala mu je pomoć. Trebao je krv. Svi smo se složili da ga naizmjence nosimo u paru, s tim da ga jedna osoba drži za noge, a druga ispod njegovih jamica. Andres i Juan prvi su se dobrovoljno javili. Iako su bili najmlađi, smogli su snage da trčećim tempom nose svog starijeg brata. Znali smo da nema puno vremena.

Prošao je sat vremena i mogli smo jasno vidjeti farme ispred nas. Rana zora obojila je horizont iznad njih slojevima blijedonarančaste, žute i ljubičaste boje. Još samo dvadeset minuta. Roberto i ja smo tada već nosili Marcosa. Još se držao, ali dah mu je postajao sve plići. Morali smo ga dovesti u hladovinu prije nego što sunce stane dovoljno visoko da pretvori pustinju u peć.

Tada smo ih vidjeli. Dva bijela kamioneta vozila su se prema nama, a iznad njih išao je dron. Nije bilo koristi od trčanja. Bili smo okruženi kilometrima otvorene pustinje. Odlučili smo sačuvati ono malo snage što nam je preostalo i čekati što god dođe. U najgorem slučaju, mislili smo da će Marcos dobiti potrebnu njegu.

Kamioni su stali ispred nas, dok je dron kružio iza nas. “Ruke iza glave! Sada!" zapovjedio je glas kroz zvučnike drona.

Znao sam dovoljno engleskog da prevodim braći. Stavio sam ruke iza glave i rekao: “Nemamo oružje. Naš prijatelj. Molim vas, treba mu vašu pomoć.”

Vrata na oba kamiona su se otvorila. Pet krupnih, teško naoružanih muškaraca izlazi. Nisu izgledali kao graničari. Išli su prema nama s isukanim oružjem. "Napravi sigurnosnu kopiju!" naredio je glavni strijelac, dok je jedan od njegovih partnera hodao prema Marcosu. Braća i ja smo im dali prostora, dok je čovjek kleknuo i prstima pritisnuo Marcosov vrat sa strane.

“Izgubio je puno krvi. Ima još najviše trideset minuta, nedovoljno vremena da ga odvezemo u bolnicu."

"Jebi ga onda", rekao je glavni strijelac. "Ne primamo plaću za mrtve Meksikance."

"Što misliš?"

“Ustrijeljen je jednom. Kad ga nađu, nitko neće postavljati pitanja ako je upucan dvaput.”

Oči su mi se raširile. “Čekaj, što to govoriš? Možeš pomoći. Možeš-"

Čovjek pokraj Marcosa je ustao i pucao mu u prsa. Braća su vrištala i jurila na svog brata, ali su se strijelci gurali naprijed s puškama uperenim u naše glave.

"Svi vi! Ruke iza glave! Klekni na zemlju! Vodimo te u logor.”

Braća su plakala i učinila kako im je rečeno. Odbio sam.

“Hej! Ti jebeni Meksikanac, zar me nisi čuo? Rekao sam ti da klekneš!”

Pogledao sam u Marcosova brata, a zatim u čovjeka koji mi je uperio pušku u glavu. "Ne. Neću kleknuti.”

*******