Privatnost bi uskoro mogla biti zastarjela – ali po koju cijenu?

Digitalna tehnologija nam je omogućila lakoću i udobnost da dobijemo ono što želimo gotovo trenutno. Sve što treba da uradimo je da se povežemo na internet i dobijemo pristup beskrajnim uslugama, sadržaju za preuzimanje i mnoštvu platformi društvenih medija. Naravno, to znači preskočiti one sveprisutne odredbe i uvjete koji navode prikupljanje podataka, korištenje i druge uloge u našim privatnim informacijama. Gotovo svi mi na kraju prihvatimo potencijalne posljedice klika na "Slažem se", bez obzira da li čitamo - a još manje razumijemo - pravni ili ne, i stoga prihvatamo poplavu oglasa kuriranih "Zbog vašeg interesa" u sve njegove iteracije.  

Tamo gdje je nekada bilo bijesa, sada je jednostavno ravnodušnost. Za mnoge, nakon kolektivnog slijeganja svojim virtuelnim ramenima, postoji spremnost da urade više od istog sa sljedećom web lokacijom ili aplikacijom. Slažete se, angažirajte se, primajte oglase. Ponovi. 

Znači li to da su se naši stavovi prema privatnosti – i kako cijenimo svoje lične podatke – promijenili, posebno na one koji su više uključeni u digitalni svijet? The 2016 Pew izvještaj o privatnosti i informacijama ukazuje na to da, iako većina Amerikanaca preferira da se njihove informacije ne koriste u druge svrhe, oni to također vide kao nužnu posljedicu internetskog pristupa. 

Ovo čak ni ne uključuje one koji ne samo da su voljni da svoje lične podatke imaju na raspolaganju, već i aktivno dijele svoje priče na ličnim stranicama, blogovima ili platformama društvenih medija.  

Kako digitalno postaje sastavni dio naših života, granica koja razgraničava lični prostor i javne informacije postaje sve nejasnija—i zbog toga neki vjeruju da je debata između privatnosti i nadzora završena, te da je odustajanje od ličnih podataka unaprijed zaključak. 

Ali zar ljudima zaista ne smeta, ili jednostavno nisu svjesni šta se dešava zbog ove abdikacije njihovih prava? Jesmo li zaista razmišljali o posljedicama dopuštanja dijeljenja naših ličnih podataka? 

Ili bi trebalo završiti debatu između privatnosti i nadzora? 

Pogodnost za privatnost: voljni kompromis 

Za Rega Harnisha, izvršnog direktora GreyCastle Security-a, pružatelja usluga kibernetičke sigurnosti sa sjedištem u New Yorku, koncept privatnosti kako je prvobitno zamišljen već je nestao. Kaže, „za 10-15 godina pričat ćemo o privatnosti kao što trenutno pričamo o rotirajućim telefonima – nećemo.” Koncept privatnosti je potpuno revolucioniran.  

On tvrdi da zapravo postoje prednosti za svijet bez našeg trenutnog koncepta privatnosti kakav poznajemo. Po njemu, „veliki dio naših podataka i metapodataka se već iskopava i dijeli među vladama i organizacijama poput NSA. Velike količine podataka u rukama samo nekolicine mogu biti opasne, ali svijet koji demokratski dijeli te informacije pomaže u otklanjanju te opasnosti...i zamislite svijet u kojem naučnici ili medicinski istraživači mogu pristupiti – i podijeliti – medicinske kartone milijardi ljudi… medicinska otkrića i otkrića dolazili bi neviđenim brzinama.”  

Harnish vjeruje da je ovaj kompromis samo još jedna manifestacija istorijske spremnosti društva da se odrekne nečega zbog bogatstva ili pogodnosti. On kaže: „Pojava interneta nam je omogućila više pogodnosti nego ikada prije, a cijena za to je određeni nivo privatnosti. Društvo, koje uključuje svakoga od nas, na kraju će diktirati hoćemo li to potpisati ili ne, a kladim se da ćemo svi to učiniti.” Kako sve više ljudi prihvata manje lične privatnosti, te vrijednosti će se apsorbirati u duh vremena. 

Umjesto da osuđuje kako su informacije tako lako dostupne, on vjeruje da bi fokus trebao biti na upravljanju rizicima i zaštiti onoga što smatramo vrijednim informacijama. Resursi bi trebali biti posvećeni identifikaciji ove imovine i provođenju mjera sigurnosti. Ova promjena u stavu jednostavno znači da bismo trebali biti svjesniji onoga što dijelimo, a šta držimo privatnim. 

Kao zagovornik privatnosti i sigurnosti na mreži, August Brice moli da se ne slaže. Ona vjeruje da mi zaista ne znamo šta dijelimo i koliko dijelimo. I možda još važnije, da nemamo kontrolu kada odustanemo od tih podataka. Ona kaže: „mnogi ne znaju šta potencijalno izlažu o sebi i kako se to može dogoditi. Kada Facebookova politika privatnosti kaže da može prikupljati informacije koje 'kreirate ili dijelite, i šaljete poruke ili komunicirate'... to znači da se sve objave koje su kreirane, ali nisu podijeljene i dalje mogu prikupljati.” Ona ukazuje na to kako objave na Facebooku, ili skice u Google Mailu teoretski se i dalje može pristupiti – i stoga koristiti – čak i ako nikada nismo objavili ili poslali sadržaj.  

Iako priznaje da društvo zaista dobrovoljno mijenja privatnost za udobnost, ono što je na kraju štetnije, kaže Brice, je nesvjestan posljedica ovih ustupaka. Ona upozorava da to ide dalje od prijavljivanja na web stranicu ili preuzimanja aplikacije, te da čak i pametni televizori, lični asistenti ili Wi-Fi ruteri nenametljivo, ali aktivno prikupljaju informacije o nama. Brice pita: „Šta ako je sve o vama digitalno prikupljeno i izloženo, ne samo ono što ste objavili na internetu, već čak i vaša razmišljanja ili razmišljanja? Trebali bismo zaštititi našu djecu od te opasnosti.” Ona se plaši budućnosti u kojoj će neko zaista imati čitav dosije dostupan na internetu. 

Da li je sav nadzor loš?  

Ben Epstein, viši savjetnik Agencije za napredne odbrambene istraživačke projekte (DARPA), tvrdi da je bolji odgovor da će se, kako se tehnologija i usluge mijenjaju, i debata ponovo osmisliti. On prepoznaje promjenjivi stav da „mlađim ljudima nije stalo da dijele svoje informacije, a još manje da ih bilo ko 'nadgleda'. Milijarde korisnika Snapchata, Facebooka, Instagrama, itd. više su nego voljni podijeliti svaku svoju misao i svaku riječ.” 

Epstein smatra da društvo ima manje briga oko dostupnosti informacija, što je također rezultiralo promjenom poslovnog modela za mnoge pružatelje usluga. On kaže, „iz praktičnih razloga, ionako niko ne čita odricanje od odgovornosti. Ljudi sada očekuju da će internet biti 'besplatan' ili po 'niskoj cijeni', tako da sada prikupljanje i marketing ličnih podataka postaje mnogo vrijedniji od pukog plaćanja za pristup ili uslugu.”  

Epstein također radi u domenu 'zakonitog presretanja', što propisno priznatim vlastima omogućava zakonsko pravo da prate komunikaciju osumnjičenih za kriminal. Kao izvršni direktor za strategiju kompanije koja pruža zakonite usluge presretanja širom svijeta, on vjeruje da je u 21. vijeku ovo suštinska komponenta za održavanje reda i zakona. On razumije zabrinutost zbog toga što vlade špijuniraju svoje građane, ali drži da je neophodno da se efikasno prati kriminalna aktivnost. On kaže, „većina zapadnih vlada razumije da je privatnost očekivana norma, ali u isto vrijeme sredstva za obavljanje (zakonitog) nadzora kako bi se osigurala javna sigurnost ne smiju se umanjiti kako se načini komunikacije mijenjaju. Nalozi kojima se ovlašćuje zakoniti nadzor uključuju mnoge korake u opravdavanju njegovog izdavanja, ali se isplati kako bi se spriječilo da loši akteri ometaju mreže, upuštaju se u krađu ili čak izazivaju teror.”  

Michael Geist je profesor prava na Univerzitetu Ottawa, kanadska katedra za istraživanje prava na internetu i e-trgovini i jedan od eminentnih kanadskih stručnjaka za privatnost i nadzor na mreži. On smatra da bi rasprava trebala biti daleko od završetka, jer zabrinutost javnosti za privatnost njihovih informacija mora ostati glavno pitanje. Profesor Geist se ne slaže s percepcijom da se društvo navikava na dijeljenje i nadzor kao puki trošak poslovanja, te kao dokaz nudi najnoviji izvještaj Komisije za privatnost u kojem žalbe protiv finansijskih institucija ostaju na vrhu liste. 

Što je još važnije, Geist kaže da se mora napraviti razlika između dijeljenja informacija i nadzora. On ističe „veliku razliku između dijeljenja informacija, što uključuje dobrovoljno otkrivanje informacija, i nadzora, gdje se informacije prikupljaju bez pristanka od strane odgovornih organizacija poput vlade… i dok razmjena informacija u sigurnosne svrhe može biti prihvatljiva u odgovarajućim okolnostima, javnost ostaje manje oduševljen praćenjem (ličnih podataka) od strane kompanija.” 

Zbog brzog napretka digitalne tehnologije, većina postojećih zakona o privatnosti smatra se zastarjelim ili neprimjenjivim. Ironija je u tome što su mnoge aplikacije ili usluge zapravo zaštićene od zakonitog presretanja. Mobilni uređaji i aplikacije imaju usluge šifriranja koje vrlo dobro osiguravaju korisničke podatke, koji su doveli do dobro dokumentovanih sukoba. Epstein smatra da bi vlade mogle na kraju nametnuti strože — i možda kontroverzne — zakone koji mogu olakšati nadzor u interesu sprječavanja kriminala.  

Poput Epsteina, Geist vjeruje da je uspostavljanje ravnoteže između privatnosti i odgovornog nadzora od suštinskog značaja, a to će i dalje biti važno pitanje u budućnosti. On kaže: „Vlade treba da uspostave efikasan nadzor nad aktivnostima nadzora kako bi osigurale da nema zloupotreba, bilo u obliku naloga za pristup, ili pregleda ovog pristupa od strane trećih strana od povjerenja… i trebalo bi postojati transparentno izvještavanje kako bi javnost znala kako to (prikupljene) informacije se koriste.” 

Čak i ako internet navodno ne poznaje granice, realnost je da je geografija i dalje važna, a mi smo i dalje podložni postojećim zakonima unutar fizičkih domena. „Ako se pravila privatnosti mogu razlikovati u različitim zemljama“, pita Geist, „trebali bismo se zapitati kako globalne ili multinacionalne kompanije poštuju ili poštuju ove domaće izbore.“ Nadležnost je izazovna kako su ti izbori potkopani, dokaz da ne samo da je debata daleko od kraja, već je i nijansiranija od tog jednostavnog kompromisa.