Prava prijetnja s kojom se roditelji suočavaju s društvenim mrežama

Roditeljstvo je poput ronjenja oko Velikog koraljnog grebena. Duboko udahnete, zaronite naglavačke u svijet za koji ste mislili da znate da ga razumijete. Jednom kada ste ispod, postaje jasno da sasvim sigurno nije ono što se činilo.  

Ponekad vidite nešto zaista čarobno i oduzima dah. U drugim slučajevima naiđete na nešto užasno poput morske kornjače uhvaćene u prstenu sa šest pakiranja. U svakom slučaju, na kraju putovanja ste iscrpljeni i bez daha, ali znate da je bilo vrijedno vremena.  

Većina bi se ljudi složila da uvijek postoje novi problemi s kojima se svaka generacija roditelja suočava u odgoju djeteta. U današnje vrijeme postoji nova prepreka za roditelje, novi šest paket prsten ako želite. Ovaj novi problem na horizontu su sami roditelji.  

Začudo, ovu novu prijetnju djeci ne predstavljaju očevi zlostavljači ili prezaštitnički nastrojene majke. Prijetnja zapravo dolazi iz prošlih postupaka roditelja: s blogova, Twitter računa i Facebook objava samih roditelja. Djeca sada iu budućnosti mogu pronaći vrlo stvarne internetske tragove svojih roditelja, što može izazvati probleme. 

Bilo da se radi o djeci koja pokušavaju oponašati vratolomiju koju je njihov otac napravio ili ponavljaju komentar koji su vidjeli na maminom Facebooku, djeca ponavljaju radnje viđene na Facebooku. Bez intervencije odraslih, ovo će se ponavljanje samo pogoršati.  

Nije iznenađujuće da već ima roditelja koji se različitim strategijama i pristupima pokušavaju boriti protiv negativnih učinaka roditeljstva na internetu. Neki roditelji žele educirati, neki žele potpuno isključiti društvene medije, ali jedina stvar koja je tim ljudima zajednička je želja da zaštite svoju djecu.  

Život bez interneta 

Jedna žena ima način kako se nositi s ovom preprekom: izbjeći je. Ideja Jessice Brown je oponašati vrijeme bez društvenih medija. To bi u početku moglo zvučati ludo dok ona ne obrani svoje stajalište. 

Možda će to za neke biti šok, ali Brown misli da mnogi roditelji nisu bili u mogućnosti pratiti promjenjivo internetsko okruženje i da mnoga djeca otkrivaju tko su im zapravo roditelji. Ona zna da će djeca uvijek oponašati odrasle, osobito ako su postupci odrasle osobe neugodni ili glupi. Jednostavan odgovor kako spriječiti djecu da saznaju za neugodne ili često nepromišljene postupke roditelja jest ukinuti internet.  

Brown se želi vratiti u vrijeme u kojem njezin sin neće imati pristup društvenim medijima. Ona smatra da su internet i mnogi načini na koje komuniciramo promijenili način na koji roditelji pristupaju svojoj djeci i komuniciraju. "Želim da moje dijete komunicira s drugom djecom i sa mnom osobno, a ne s Facebook porukama." 

Ona vjeruje da je to što mnogi roditelji postaju prijatelji svoje djece na Facebooku kontraaktivno. “Želim da me moje dijete poštuje jer sam mu majka. Nemoj lajkati i pratiti moje objave.” Nastavlja govoriti o tome kako želi da on zna razliku između prijatelja i autoriteta jer društveni mediji ponekad zamagljuju tu granicu.  

Prema Brownovim riječima, unatoč tome što nema ništa što bi joj vlastiti sin mogao baciti u lice na internetu, ona ima prijatelje od kojih ne želi da on išta nauči. Kaže da "može zamisliti ideje koje bi mogao dobiti iz nekih aktivnosti koje su moji prijatelji objavili na Facebooku." To je ono što je brine.   

Ona također zna da bi greške iz mladosti trebale biti poučavanje lekcija i da je doista teško imati ih na internetu kako bi ih vaša vlastita djeca mogla vidjeti i možda čak ponoviti. “Ako moj sin pogriješi u životu, nadam se da bi to trebao priznati i naučiti iz toga”, kaže Brown. Ona jednostavno ne želi da ponavlja greške drugih odraslih osoba. 

Brown smatra da djeca koja imaju pristup starim internetskim tragovima roditelja ne dopuštaju roditeljima da budu roditelji, a djeci da budu djeca. Objašnjava da su društveni mediji i neki aspekti interneta doveli do toga da i roditelji i djeca budu lijeni i ograničavaju način na koji prikupljamo informacije, komuniciramo i kome vjerujemo. "Trenutno zadovoljstvo je nešto u što ne želim da je uključeno moje dijete", kaže Brown. 

Svoje stajalište brani vlastitim odgojem i poziva se na one koji su odrasli uz internet u povojima: “Morali smo čekati da saznamo što naši prijatelji misle o stvarima, morali smo pratiti vijesti za događaje, a ne twitter, morali smo razmisliti o svojim postupcima umjesto da samo objavimo komentar pa ga izbrišemo ako je bio neprikladan.”  

Brown poziva da, čak i uz sve dobro što je učinio internet, želi da njezin sin razgovara s njom, a ne da joj šalje poruke. Za traženje informacija u objavljenim knjigama mekog uveza, ne na internetu. Želi da on shvati da ne treba sve biti instant i da ponekad život nije tako glamurozan kako ga internet prikazuje. 

Uz sve rečeno i učinjeno, Brownova nije kameno suočena sa svijetom oko sebe. “Znam da će moj dječak prije ili kasnije htjeti mobitel i koristiti društvene mreže za pravljenje planova sa svojim prijateljima. Samo želim da zna kako to može utjecati na njega.” Ističe da zna da će on odrastati s istim poštovanjem koje je ona imala prema svojim roditeljima, sve dok je marljiva s njim.  

Alternativni pristup 

Iako se Brown na svoj način nosi s načinom na koji društveni mediji utječu na roditeljstvo, Barb Smith, registrirana odgajateljica ranog djetinjstva, ima drugačiji pristup. Smith je radio s djecom preko 25 godina i vidio je mnoge potencijalne prijetnje te razumije zabrinutost koja se pokazuje prema ovom čudnom novom izazovu za roditelje.  

Smith objašnjava da su djeca koja oponašaju postupke svojih roditelja, dobre ili loše, nešto što se uvijek događalo. Dakle, to što djeca upadaju u nevolje na temelju otkrića društvenih medija roditelja nije samo moguća briga, već stvarna stvar koja će se dogoditi.  

Ovaj se fenomen često pokazao kada je Smith dopuštala slobodno vrijeme djeci koju obrazuje. “Pravili su se da zovu jedni druge na fiksne telefone ili u Play Store i koristili su lažni novac”, kaže Smith. Ona dalje kaže da se "sad pretvaraju da šalju poruke i tvitaju, sada koriste imaginarne debitne i kreditne kartice." To znači da djeca ne samo da vide što njihovi roditelji rade, već nastoje oponašati njihovo ponašanje. To bi objasnilo zašto su ljudi zabrinuti zbog toga što djeca također oponašaju ponašanje roditelja na internetu.    

Smith ističe da čak i mlađa djeca postaju vješta s tabletima i telefonima te da je lakše reći nego učiniti spriječiti ih da dođu do društvenih medija. Ona doduše kaže da se roditelji možda ne moraju brinuti zbog male djece koja pokušavaju ponoviti vratolomije i šale, ali starija djeca mogu biti problem.  

Smith upozorava da eliminacija svih društvenih medija iz života djeteta možda nije savršeno rješenje. “Potrebna je ravnoteža”, kaže Smith. Nastavlja dalje govoreći da "ponekad naiđu na stvari na koje ne bi smjeli i bez odgovarajućeg razumijevanja moglo bi doći do ozbiljnih problema."  

Smith ističe da se to oduvijek događalo i da nije razlog za brigu. “Sve što roditelji trebaju učiniti je posjesti svoju djecu i objasniti im što je ispravno, a što nije. Učite djecu da ne oponašaju sve.” Naglašava da se većina roditeljskih problema može riješiti budnošću. Roditelji moraju biti na oprezu što su radili u prošlosti i pratiti u što se njihova djeca upuštaju.  

Ona, međutim, razumije zašto bi se osoba htjela isključiti iz modernog svijeta trenutnog zadovoljstva. Budući da je i sama roditelj, ona razumije da postoji mnogo različitih roditeljskih pristupa rješavanju složenih problema. "Ne mogu osuđivati ​​druge roditelje jer su uklonili prisutnost društvenih medija ili ih čak koristili kao dadilju." Ona kaže da postoji rješenje koje je toliko očito da je možda ostalo neviđeno.  

Njezino rješenje: roditelji samo trebaju biti roditelji. Njezina izjava možda nije glamurozna ili nova, ali navodi da su njezine riječi djelovale na druge probleme u prošlosti. “Djeca još uvijek naginju novoj tehnologiji i nastavit će rasti s njom i ići naprijed. Roditelji samo moraju komunicirati i podučavati ih odgovornom ponašanju.”  

Ona završava rekavši da "ako djeca znaju učinke društvenih medija, donosit će dobre odluke, možda čak i učiti na pogreškama svojih roditelja." Smithove oproštajne riječi pune su razumijevanja. Ona naglašava da "ne možemo osuđivati ​​roditelje zbog njihovog pristupa ovom pitanju. Nismo tamo.” 

Uvijek će biti novih poteškoća kada se radi o novoj ili postojećoj tehnologiji. Uvijek će biti poteškoća u odgoju djece. Moramo zapamtiti da sa svakom novom prijetnjom uvijek postoje različiti načini suočavanja s njom.  

Sve što možemo učiniti je čekati i nadati se da će se roditelji moći nositi s ovom prijetnjom društvenih medija. Uostalom, ako su djeca sretna i zdrava na kraju dana, tko smo mi da kažemo što je ispravno ili pogrešno?