Objašnjenje transhumanizma: Je li budućnost prijateljska?

Zamislite da se probudite u 2114. godini.

Računalni procesor u vašem mozgu kontrolira vaš ciklus spavanja tako da se osjećate savršeno osvježeni dok ustajete iz kreveta. Becky, umjetna inteligencija koja upravlja vašom kućom, podiže WC dasku i otvara zavjesu tuš kad otvorite vrata kupaonice. Nakon što ste završili svoju jutarnju higijensku rutinu, razmišljate o velikoj večeri koju ćete imati večeras; tvoj je dvjesto jedanaesti rođendan. Otvorite ormarić s lijekovima i izvadite žutu tabletu. To će nadoknaditi vaš očekivani prekomjerni unos kalorija.

Iako je trenutno znanstvena fantastika, ovakav scenarij je moguć u očima transhumanista.

Transhumanizam je kulturni pokret, često predstavljen kao H+ (humanity plus), koji vjeruje da se ljudska ograničenja mogu prevladati tehnologijom. Iako postoje ljudi koji se aktivno smatraju dijelom ove skupine, svi koriste transhumane tehnologije, a da toga nisu ni svjesni - čak i vi. Kako to može biti? Nemate računalo integrirano u svoj mozak (zar ne?).

Sa širim razumijevanjem onoga što tehnologija znači, postaje jasno da vam ne treba Star Trek gadgeti biti transhumani. Ben Hurlbut, suvoditelj projekta The Transhumanist Imagination na Sveučilištu Arizona State, kaže da je "tehnologija kodificirani oblik tehnike".

Poljoprivreda je tehnologija. Zrakoplovstvo je tehnologija. Ne samo zato što koriste strojeve poput traktora ili zrakoplova, već zato što su to prakse koje su postale dio društva. S tim razumijevanjem, transhumana tehnologija (transtech) može biti bilo koji skup tehnika koje se mogu naučiti i koje prevladavaju određene ljudske slabosti. Odjeća koja nas štiti od vremenskih nepogoda; naočale i slušni aparati koji prevladavaju senzorna oštećenja; niskokalorične dijete koje dosljedno produljuju zdrav životni vijek; sve ove stvari su transhumane tehnologije koje trenutno imamo.

Već smo počeli istiskivati ​​određene osobine koje se obično karakteriziraju kao ljudske u tehnologiju. Naša sjećanja su u opadanju od izuma pisma kada je pamćenje cijelih priča postalo nepotrebno. Sada je naše pamćenje gotovo u potpunosti prebačeno u kalendare pametnih telefona i tražilice poput Googlea.

Ali samo zato što koristite tehnologiju, to ne znači nužno da ste dio kulturnog pokreta. Zapravo, za neke se primjene transtecha tvrdilo da su u suprotnosti s transhumanističkim idealima. Na primjer, esej u Časopis za evoluciju i tehnologiju tvrdi da je njegova uporaba u vojne svrhe suprotstavljena transhumanističkom idealu svjetskog mira. Prevladavanje bioloških ograničenja i mir u svijetu? Što bi drugo transhumanisti mogli poželjeti?

Pa, prema Transhumanističkoj deklaraciji grupa kao što je Svjetska transhumanistička udruga, oni "predviđaju mogućnost širenja ljudskog potencijala prevladavanjem starenja, kognitivnih nedostataka, nenamjerne patnje i našeg zatvaranja na planet Zemlju."

Da, transhumanisti žele kolonizirati druge planete. Nemogućnost življenja bilo gdje osim u savršeno ugodnoj atmosferi Zemlje ipak je biološko ograničenje! Ovo bi moglo zvučati luđe da se 200,000 ljudi već nije dobrovoljno prijavilo za misiju kolonizacije Marsa do 2024. Kako bi čovječanstvo izgledalo da su transhumanisti postigli sve svoje ciljeve? 

Ovo je problematično pitanje iz više razloga. Prvi je da postoje različite razine predanosti ciljevima transhumanizma. Mnogi tehnološki entuzijasti usredotočuju se samo na kratkoročne načine na koje tehnologija može smanjiti patnju ili povećati sposobnost. Istinski vjernici gledaju na vrijeme izvan transhumanizma koje se naziva posthumanizmom.

"U posthumanoj budućnosti, prema tim vizionarima, humanistika uopće neće postojati i bit će zamijenjena super-inteligentnim strojevima", kaže Hava Tirosh Samuelson, također suvoditeljica projekta The Transhumanist Imagination.

Bez obzira na to, hipotetski završetak transhumanističkih ciljeva značit će tri stvari: svi oblici života bit će slobodni od bolesti; ljudske intelektualne i fizičke sposobnosti više neće biti ograničene biološkim ograničenjima; i što je najvažnije, potraga koja je obuhvatila tisućljeća ljudskog postojanja – potraga za besmrtnošću – bit će dovršena.

trans Što Sada?

Uzvišeni ciljevi transhumanizma imaju duboke implikacije za našu vrstu. Pa zašto većina ljudi još uvijek nije čula za to? “Transhumanizam je još uvijek u povojima”, kaže Samuelson.

Pokret se zapravo razvio tek u posljednjih nekoliko desetljeća. Unatoč pokazivanju nekih znakova ulaska u javni tok, kao što je subreddit o transhumanizmu, još se nije probio u mainstream diskurs. Samuelson kaže da su unatoč tome “transhumanističke teme već informirale popularnu kulturu na brojne načine.”  

Samo što ljudi ne shvaćaju odakle dolaze ideje. To je najlakše vidljivo u našoj fikciji. Deus Ex, računalna igra iz 2000., prikazuje protagonista s nadljudskim sposobnostima jer je pojačan nanotehnologijom. Nanotehnologija bi mogla revolucionirati zdravstvenu skrb i proizvodnju i stoga je važna za transhumaniste. Nadolazeća računalna igra, Civilizacija: izvan Zemlje, fokusira se na kolonizaciju svemira. Također sadrži frakciju ljudi koja se može igrati i koja koristi tehnologiju za poboljšanje svojih sposobnosti.

Zanimljivo je da postoji i frakcija koja se protivi tim transljudima i vjeruje da treba ostati vjeran izvornom obliku čovječanstva. Ta ista napetost služi kao glavni sukob u filmu iz 2014. Transcedentnost. U njemu teroristička skupina, Revolucionarna neovisnost od tehnologije, pokušava ubiti znanstvenika koji pokušava stvoriti osjetljivo računalo. To dovodi do učitavanja znanstvenikovog uma u računalo kako bi mu se spasio život. On nastavlja stvarati nove neprijatelje dok radi na postizanju singularnosti u svom transcendentnom stanju.

Što je zaboga singularnost, pitate se?

To je trenutak kada superinteligencija dominira i život poprima formu koju ne možemo pojmiti. Ova superinteligencija mogla bi biti rezultat napredne umjetne inteligencije ili biološki modificirane ljudske inteligencije. Osim što je popularan koncept u znanstvenoj fantastici, singularnost je također inspirirala nove načine razmišljanja u stvarnosti.

Sveučilište Singularity (SU) jedan je takav primjer. Misija navedena na web stranici je "educirati, nadahnuti i osnažiti vođe da primjenjuju eksponencijalne tehnologije za rješavanje velikih izazova čovječanstva". Da bi se to postiglo, mali broj studenata se upoznaje s obećavajućim tehnologijama tijekom kratkih (i skupih) tečajeva. Nadamo se da će bivši studenti pokrenuti tvrtke koje će ove tehnologije ostvariti.

Hurlbut kaže da se SU "grupe studenata šalju da poduzmu projekte koji bi trebali poboljšati živote milijarde ljudi u roku od deset godina." Nastavlja dalje govoreći: "Oni nisu zabrinuti što ta milijarda točno misli, oni su samo zabrinuti što oni misle i što oni mogu proizvesti."

Jesu li ti ljudi kvalificirani odlučiti kako će se životi milijarde ljudi promijeniti samo zato što si mogu priuštiti tečaj od 25,000 XNUMX dolara? Nije stvar u tome tko je kvalificiran ili nekvalificiran, prema Hurlbutu. On kaže: "Nema vanjskog suca... jer se te vizije jednostavno ne ostvaruju prirodno, one se izigravaju i ovise o tome tko je na poziciji moći i autoriteta."

No jesu li naše trenutne društvene strukture doista spremne za budućnost koju su zamislili transhumanisti?

Transhuman Class Division?

Ljudi koji misle da to nije tako dolaze iz različitih disciplina kao i sami transhumanisti. Dug je popis razloga za protivljenje težnji za transhumanističkim ciljevima bez dubljeg razmatranja.

Zamislite da ste se ponovno vratili u 2114. Vaš vas samovozeći automobil vodi kroz središte autonomnog grada; kao nanoarhitekt morate nadzirati neboder koji se gradi po gradu. Siromasi i sirotinja prose na ulicama dok prolazite. Ne mogu dobiti posao jer su odbili ili nisu mogli postati transljudi.

Francis Fukuyama, profesor međunarodne političke ekonomije na Johns Hopkins School of Advanced International Studies, smatra transhumanizam najopasnijom idejom na svijetu. U članku za Vanjska politika Fukuyama kaže: “Prva žrtva transhumanizma mogla bi biti jednakost.

“U temelju ove ideje o jednakosti prava nalazi se uvjerenje da svi mi posjedujemo ljudsku bit”, nastavlja on. “Ova suština i gledište da pojedinci stoga imaju inherentnu vrijednost, u srcu je političkog liberalizma.”

Po njegovom mišljenju, srž transhumanizma uključuje modificiranje ove ljudske biti i imat će dramatične implikacije na zakonska i društvena prava. Nick Bostrom, profesor filozofije na Sveučilištu u Oxfordu, posvetio je jednu stranicu svoje web stranice osporavanju Fukuyaminog argumenta. Ideju o posebnoj ljudskoj suštini on označava kao "anakronizam". Nadalje, ističe da "liberalne demokracije govore o 'ljudskoj jednakosti' ne u doslovnom smislu da su svi ljudi jednaki u svojim različitim svojstvima, već da su jednaki pred zakonom."

Kao takav, Bostrom kaže da "nema razloga zašto ljudi s izmijenjenim ili povećanim sposobnostima ne bi također bili jednaki pred zakonom."

I Fukuyamini i Bostromovi argumenti predstavljaju ključnu tjeskobu o transhumanoj budućnosti. Hoće li transljudi biti samo bogati i moćni dok će ostatak čovječanstva biti ostavljen da se valja u patnji? Samuelson tvrdi da to nije tako. "Vjerojatnije je", kaže ona, "da će te tehnologije ... postati jeftine i lako dostupne, točno kao što su pametni telefoni postali u zemljama u razvoju."

Slično tome, kada mu se predstavi scenarij u kojem su transljudi i ljudi odvojeni klasnom podjelom, Hurlbut kaže: "Mislim da je to smiješan način mapiranja društva." Uspoređuje situaciju s Ludditima, engleskim obrtnicima u 19^th stoljeća koji su uništili tekstilne strojeve koji su ih zamjenjivali. “Povijest je pokazala [Ludite], zar ne? To je vrsta razmišljanja,” kaže Hurlbut o onima koji predlažu narativ o “klasnoj podjeli”. On objašnjava da se Ludditi nisu nužno protivili tehnologiji. Umjesto toga, usprotivili su se “ideji da tehnologija poziva na oblike društvene reorganizacije i asimetrije moći koji su duboko posljedični za ljudske živote”.

Hurlbut koristi primjer tvornice u Bangladešu koja je propala 2013. "Ovo nisu problemi koje su izmislili [ludditi] i nisu problemi koji su nestali."

Podjela društva na one koji imaju i one koji nemaju jasno stavlja potonje u inferioran položaj. U stvarnosti, oni su, kao i Ludditi, napravili izbor. Ljudi koji biraju drugačije mogu koegzistirati u liberalnoj demokraciji i to treba nastaviti.

Brad Allenby, američki znanstvenik za okoliš i koautor Tehno-ljudsko stanje, kaže da je još uvijek prerano reći. “Možete smisliti i utopijske i distopijske scenarije. I u ovom trenutku, mislim da ih morate smatrati scenarijima, a ne predviđanjima.” Međutim, kaže: "Nije nevjerojatno da će globalna ekonomija utemeljena na naprednim tehnologijama značajno nagraditi [transljude] i zaobići [ne-transljude]." Na sreću, on također vjeruje da se ovakva budućnost može izbjeći. “S obzirom da možemo stvoriti scenarij koji kaže da bi se to moglo dogoditi, onda se možemo vratiti i promatrati trendove. Tada možemo djelovati da promijenimo učinke.”

Spekulativne implikacije

Distopijski narativ o klasnoj podjeli između onih koji prihvaćaju transhumanizam i onih koji ga ne prihvaćaju daleko je od jedinog.

Strah od svojevrsne društvene latencije postoji u izobilju; mnogi se boje da tehnologija ubrzava mnogo brže nego što naši zakoni i institucije mogu pratiti. Steve Mann je profesor na Sveučilištu u Torontu koji nosi (i izumio) EyeTap. Ovaj uređaj digitalno posreduje njegovu viziju, a može poslužiti i kao kamera. Što u ovom kontekstu znači posredovati? U osnovi, EyeTap može dodati ili ukloniti informacije iz vida.

Na primjer, Mann je pokazao svoju sposobnost uklanjanja reklama (npr. jumbo plakata) za cigarete iz svoje vizije. 1. srpnja 2012. Mann je jeo u McDonald'su u Parizu, Francuska. Zatim su tri osobe pokušale silom ukloniti njegov EyeTap u takozvanom prvom kibernetički zločin iz mržnje.

“Naočale su trajno pričvršćene i ne skidaju se s moje lubanje bez posebnih alata”, napisao je Mann na svom blogu prepričavajući incident.

Iako je ovaj napad očito neetičan, postavlja pitanja o transtehnologiji kao što je EyeTap. Kada snimate fotografiju ili videozapis nekoga, obično morate imati njegovo dopuštenje. Snimanje svakoga koga vidite uređajem kao što je EyeTap uklanja tu mogućnost. Krši li se time zakon? Privatnost ljudi? Mann voli isticati da nas nadzorne kamere neprestano snimaju bez našeg izričitog pristanka. Zapravo, kako bi se suprotstavio ovom "previdu", Mann se zalaže za sousveillance, ili "nedogled".

Smatra da se svi oblici vlasti mogu smatrati odgovornima ako svi nosimo kamere. Početni empirijski dokazi to mogu poduprijeti. Policajci u Rialtu u Kaliforniji bili su opremljeni nosivim video kamerama kao dio eksperimenta. U prvih 12 mjeseci odjel je zabilježio pad pritužbi protiv službenika za 88 posto, a službenici su gotovo 60 posto manje koristili silu.

Unatoč ovom uspjehu, etičke implikacije stalnog snimanja tek treba u potpunosti razmotriti ili zakonski propisati. Neki su ljudi zabrinuti jer tehnologiji možda neće trebati dugo da postane sveprisutna s gadgetima kao što je Google Glass. Povrh toga, još uvijek postoji mnoštvo spekulativnih tehnologija koje imaju još dramatičnije posljedice o kojima treba razmisliti.

Samuelson kaže: "Kreatori politike nisu spremni nositi se s posljedicama ubrzanja tehnologija." Zapravo, ona vjeruje, "Inženjeri umjetne inteligencije i promicatelji transhumanizma jedva da su se počeli baviti etičkim izazovima koje su stvorili."

Izmišljamo li doista tehnologiju brže nego što to možemo podnijeti? Hurlbut misli da je ovo još jedna manjkava pripovijest; “Ogromna količina društvenog i političkog rada odvija se prije, a ne naknadno.” On kaže: "Mi stvaramo uvjete mogućnosti za odvijanje vrsta inovacija jer smo stvorili regulatorne režime."

Koristeći Sveučilište Singularity kao primjer, Hurlbut dalje objašnjava: “Ovi dečki... govore nam što nosi budućnost i kako bismo se trebali orijentirati kao društvo prema toj budućnosti... prije nego što te vizije zapravo budu tehnološke realnosti. ” Kao rezultat toga, "Te su vizije duboko posljedične za način na koji provodimo inovacije na svim razinama."

Čini se da je to poanta koju Hurlbut ponavlja: tehnologija ne nastaje tek tako, ne razvija se prirodno. Zahtijeva značajnu temeljnu osnovu koja se događa zbog naših trenutnih društvenih sustava, a ne usprkos njima. Ako je to slučaj, onda bismo mogli očekivati ​​odgovarajuću regulativu i kulturnu reakciju kada uređaji kao što je Google Glass postanu istaknuti. Hoće li takva regulacija uključivati ​​promjene zakona o privatnosti ili ograničenja na samim uređajima, tek treba vidjeti.

Tehno optimizam?

Kako se trebamo pripremiti za mogućnost transhumanističke budućnosti? Brad Allenby i Ben Hurlbut odmjeravaju snage.

Allenby: Čini mi se da je pitanje kako možemo razviti institucije, psihologije, okvire koji nam zapravo omogućuju etički i racionalan odgovor? Tu bih želio staviti našu intelektualnu energiju. Ako postoji moralni zahtjev, ili moralni poziv u ovome, to nije poziv da se zaustavi tehnologija, što bi neki ljudi rekli, i to nije poziv da se nastavi tehnologija jer ćemo sami učiniti savršeno, kako bi neki rekli. To je poziv da se pokušamo uključiti u punu složenost onoga što smo već stvorili, jer to je tu - to je vani - neće nestati i nastavit će se razvijati. A ako sve što možemo učiniti jest izvući stare kvazi-religiozne ideje ili utopijske fantazije, onda nikome ne činimo ništa dobro i, što je još važnije, mislim da ne tretiramo svijet s poštovanjem koje zaslužuje.

Hurlbut: Mislim da su prave tehnologije koje su nam potrebne tehnologije refleksije i tehnologije samokritičnosti i poniznosti. Što to točno znači? To znači razvijanje načina poznavanja problema, načina razumijevanja problema i načina razmišljanja o rješenjima koji prepoznaju da su ona nužno djelomična, da se nužno uvode u svijet u kojem ne razumijemo i ne možemo razumjeti njihove posljedice potpuno. Poduzimajući takve projekte, moramo biti sposobni raditi ih s uvjerenjem i poniznošću, shvaćajući da preuzimamo odgovornost za druge, za ljude izvan zajednice stvaratelja i za buduće generacije. To su oblici inovacija na koje ne stavljamo veliki naglasak. To su zapravo vrste inovacija koje se smatraju inhibitorima, a ne onima koji stvaraju poželjnu tehnološku budućnost. Ali mislim da je to pogrešno; oni stvaraju te dobre tehnološke budućnosti jer nam daju osjećaj o tome što je dobro.

Ono što jasno naglašavaju Allenby, Hurlbut, Samuelson, pa čak i istaknuti transhumanisti poput Nicka Bostroma, jest da se mora održati ozbiljan javni diskurs. Premalo ljudi zna što je transhumanizam. Još manje njih razmišlja što bi to moglo značiti za budućnost čovječanstva. Samuelson ističe da čovječanstvo u konačnici nema budućnost nakon transhumanizma ako se ljudi zamijene superinteligentnim strojevima. Ona "smatra ove scenarije budućnosti neprihvatljivima i protivi se tome kao humanist i kao Židov." Nadalje, kaže ona, “Budući da su Židovi već bili meta planiranog uništenja pomoću moderne tehnologije (tj. holokausta), Židovi imaju odgovornost progovoriti protiv planiranog uništenja ljudske vrste.”

Ali ima mjesta za nadu, kaže Hurlbut. On govori o dobu u kojem je njegov otac odrastao: dobu u kojem je prijetnja nuklearnog holokausta visila s oblaka poput plašta smrti. "Ipak, evo nas: trideset ili četrdeset ili pedeset godina kasnije, još uvijek postojimo." Hurlbut se pita: "Trebamo li biti optimistični ili pesimistični u pogledu svijeta u kojem takvi režimi postoje, ali nekako uspijevamo proći?"

Kakav god bio odgovor, svi moji sugovornici rekli su neku varijaciju iste stvari; komplicirano je. Kad sam to spomenuo Hurlbutu, odlučio je da bih trebao dodati tu mantru; "Komplicirano je: definitivno."

Ako želimo biti optimistični u pogledu ove komplicirane teme, moramo zamisliti budućnost i sve njezine implikacije najbolje što možemo. Čini se da ako to činimo javno i sustavno, tehnologija može poslužiti ljudskom procvatu. Ali što netko poput tebe ili mene može učiniti? Pa, možete početi tako što ćete zamisliti da ste u 2114. godini.