Šta zaista utiče na naše mentalno zdravlje

U nekom trenutku većine naših života odlučujemo da postanemo fit. Neki od nas to rade da bi vidjeli kako nam unuci odrastaju. Drugi to rade jer ne vidimo svoje nožne prste pod tušem. Zatim postoje oni koji to rade samo da bi imali samozadovoljni osjećaj superiornosti nad lijenim, neopranim masama.

U većini slučajeva kada želite da budete zdravi, pravilno se hranite, uključite se u teretanu i spavate odgovarajuću količinu sati. Ako na neki način uspijete zadržati ovo ponašanje dok ne postane rutina, onda vam društvo čestita što ste zdrava osoba. Možete jesti sve zobi i raditi čučnjeve po ceo dan, dok pričate o kardio treningu, dobicima i izbacivanju vitamina.

Ali postoji nešto što se često zanemaruje kada je u pitanju opće dobro i zdrav život: mentalno zdravlje. Ili preciznije, ono što ima najveći utjecaj na naše mentalno zdravlje u našem svakodnevnom životu. 

Većina ljudi zna za mentalno zdravlje i većina ljudi zna da je ozbiljno. To je samo nešto što nije često povezano sa idejom da ste u formi. Niko ne bi tvrdio da mentalno zdravlje nije važno, ali rijetko razmišljamo o tome koliki utjecaj imaju naši futuristički uređaji i uređaji. Stvari poput društvenih medija i novih droga mogu imati ozbiljne i, u nekim slučajevima, trajne posljedice.

Utječe li najnovija tehnologija na cijelo naše mentalno zdravlje? Možemo li zaista tvrditi da je milenijumska generacija svjesnija i bolje upućena u mentalno zdravlje? Ovo je samo nekoliko faktora koje treba uzeti u obzir kada razmišljate o mentalnom zdravlju u 21. vijeku.

Društveni mediji i mentalno zdravlje

Svi i njihove bake koriste društvene mreže. Čak i mrtvi ljudi imaju twitter naloge. Velike su šanse da ako imate struju, imate prisustvo na društvenim mrežama. Po toj logici, ljudi koji pate od mentalnih problema najvjerovatnije imaju i Facebook. Kakve posledice to onda ima na njih?

Kada su u pitanju efekti društvenih medija na mentalno zdravlje, to je neistražena teritorija. Sigurno ne postoji lako dostupna studija ili uobičajeno znanje o ovom pitanju.

„Društveni mediji su mač sa dvije oštrice“, kaže Karlie Rogerson, koja je volontirala u metalnim zdravstvenim klinikama, imala je certifikat za siguran razgovor, pohađala seminare o mentalnom zdravlju i godinama promovirala mentalno zdravlje. Kada govori o vanjskim faktorima koji mogu naštetiti ili pomoći onima koji se bore sa mentalnim zdravljem, to je s razumijevanjem i strašću.

Rogerson objašnjava da su društvene mreže povezale one koji pate od mentalnih bolesti i lošeg mentalnog zdravlja na načine koji nisu bili mogući u prošlosti. Ona govori o tome kako su društveni mediji djelovali kao izlaz za one koji se osjećaju ugodnije da se anonimno izražavaju, na stvarima poput blogova. Ovi ekspresivni izlazi su od velike pomoći i nisu bili mogući prije nekoliko godina. To ne znači da društvene mreže ne mogu imati negativne konotacije, što također primjećuje Rogerson.

“Društveni mediji su mjesto gdje ljudi pokazuju najbolje dijelove o sebi koji se često postavljaju. Ovo može stvoriti iluziju za one koji pate.” Ona nastavlja objašnjavajući: “Neki ljudi koji pate od mentalnih problema smatraju da im je život gori od vršnjaka, dok u stvarnosti njihovi vršnjaci jednostavno ne govore o negativnim dijelovima svog života na internetu.”

Bilo kako bilo, Rogerson navodi da su stvari poput Facebooka, Twittera, pa čak i Instagrama učinile svijest mogućim nego ikad. Ona objašnjava da što smo svjesniji mentalnog zdravlja, to će nam se povećati šanse da ga razumijemo. „Imamo više svijesti što dovodi do toga da više ljudi traži pomoć, što dovodi do više načina za klasifikaciju“, kaže Rogerson.

Uz dodatnu svijest u kombinaciji sa svojom autoimunitetom, Internet zapravo može biti od koristi. Uzmite u obzir da kada se ljudi maltretiraju ili maltretiraju zbog svojih različitosti na internetu, često dobijaju isto toliko pristalica koliko i nasilnika. „Smatrači bi se mogli osjećati ugodnije da se zalažu za nekoga ako to ne moraju učiniti lično. Društveni mediji imaju tendenciju da oduzmu mnogo straha i emocija kako za nasilnike, tako i za prolaznike“, kaže Rogerson. 

Ona također govori o neobičnom trendu koji je zahvatio milenijumsku generaciju: ideja da vas najgore mentalno zdravlje čini pobjednikom. Zvuči bizarno, ali Rogerson smatra da ljudi sa slabim mentalnim zdravljem često tretiraju svoje probleme kao takmičenje. Ona objašnjava da to često postaje poslovično takmičenje u pišanju. Ideja je da ako je jednoj osobi dan bio gori ili su nečije mentalne tegobe vjerovatno bolnije od nečijeg, ona je pobjednik. Gubitnik tada mora priznati da im je život lakši i da prestane da se žali na svoje probleme.

“Niko ne pobjeđuje za najgore mentalno zdravlje. Svakom od tih ljudi može biti potrebna pomoć, nema razloga za takmičenje”, kaže Rogerson. Ona naglašava da samo zato što vaše mentalno zdravlje nije tako loše kao kod drugih ne znači da je manje značajno. Nadalje, ona apelira na sve koji misle da imaju problema s mentalnim zdravljem da prvo razgovaraju s medicinskim radnicima i članovima porodice prije nego što pristupe internetu.

Uticaj doktora na mentalno zdravlje pacijenata

Postoje mnogi drugi vanjski utjecaji koji utiču na mentalno zdravlje koji su se pojavili u posljednjoj deceniji. Ono što se često zanemaruje je način na koji doktori rade misliti mentalnih bolesti i ljudi koji ih imaju. Zvuči glupo reći naglas. Na kraju krajeva, doktori provedu skoro deceniju učeći da spasavaju živote; svi bi trebali imati pozitivan utjecaj na mentalno zdravlje. Nestala je stereotipna slika upravnika azila koji šokira pacijente i prska zatvorenike crijevima. Ali doktori su i dalje ljudi. I dalje se umaraju, još uvijek griješe i ponekad mogu izgubiti smirenost s neposlušnim pacijentima.

Prema Liz Fuller, doktori i dalje imaju najveći vanjski utjecaj na pacijente. Fuller, kao medicinska sestra više od 20 godina i ima dvoje djece koja boluju od mentalnih bolesti, može potvrditi da su stavovi stručnjaka i dalje najvažniji.

„Ono što je mom sinu pomoglo da izađe iz šizofrenije bio je pravi doktor s pravim stavom o liječenju“, kaže Fuller, objašnjavajući: „Pravi doktor sa otvorenim i pozitivnim stavom može prepisati prave lijekove ili ispravne procedure. To čini razliku, to je ono što može popraviti ljude.”

Ona tvrdi da ponekad može biti važan i doktor koji vjeruje u pacijenta. Davanje im samopoštovanja ili samo davanje osobe s kojom će razgovarati stvari su za koje Fuller misli da bi pravi medicinski stručnjak trebao pružiti pacijentu kojem je to potrebno. U skladu sa ovim dobrim stavovima je i Fullerovo mišljenje da je „70% lek, 30% ja“. Ovo naglašava činjenicu da oporavak nisu svi lijekovi i liječnici, već se često može pripisati pacijentu koji želi da se oporavi i uloži napor.

Fuller se dotiče toga kako su društveni mediji olakšali roditeljima djece s problemima mentalnog zdravlja da se sastanu, razmijene strategije i daju podršku. Međutim, ona je samo svjedočila ovim alatima koje koriste drugi, a nikada ih sama nije koristila. Ona brzo ističe da sadašnja generacija definitivno radi bolje nego ikada prije.

Šta još treba uraditi

Znači li to (čak i uz društvene mreže koje nude neiskren pogled u živote ljudi) između novijih i boljih stavova medicinskih radnika i svijesti o problemima koji su u porastu, da bi sve trebalo ispasti u redu? Drew Miller kaže da, ali niko se još ne bi trebao tapšati po leđima. 

Miller je u stanju da rasvijetli situaciju zbog jedinstvenog, iako teškog, života koji je vodio. Ne samo da mu je dijagnosticirana depresija i generalizirani anksiozni poremećaj, već je većinu svoje mladosti proveo živeći s majkom koja se borila s bipolarnim poremećajem. Miller objašnjava da gotovo sve, od kućnih poslova, preko srednjeg obrazovanja do posla, ima utjecaja na mentalno zdravlje. Oslanjajući se na vlastito iskustvo, on tvrdi da “društveni mediji pomažu u podizanju svijesti o mentalnim bolestima, ali čine malo više”.

U skoro potpunoj suprotnosti s Rogersonom, Miller kaže: “Ljudi s mentalnim bolestima vjerovatno neće dijeliti svoje priče s ljudima na internetu, jer je mnogo toga vrlo lično.” Napominje da to može spriječiti i nedostatak razumijevanja. “Često ne postoji jednostavan, jedinstven uzrok mentalne bolesti i pošto ga ne možete vidjeti, ljudi često sumnjaju ili zaboravljaju da postoji”, kaže Miller.

"Također postoji veliki broj simptoma koji mogu biti prisutni i različitim ljudima se može dijagnosticirati ista stvar i pokazati potpuno različite simptome", objašnjava Miller, nastavljajući s: "Ljudi sada prepoznaju da ih ima više nego mislili su i ranije, ali i dalje ništa ne znaju o tome.”

Miller smatra da je svijest o tome da su se društveni mediji proširili dobra stvar i da je jedna od karakteristika milenijalaca koja više nadaju da je sve veća tolerancija onih koji pate od mentalnih problema. Međutim, možda to još nije dovoljno.

„Smatram da su ljudi sve bolje upoznati sa nazivima stanja, ali ne i sa onim što oni zapravo znače“, kaže Miler. On govori o tome kako društveni mediji nisu toliko naškodili problemima mentalnog zdravlja u poređenju s drugim oblicima medija. “Oni su obično ti koji boli netačnim prikazivanjem mentalne bolesti masama, koje onda vjeruju da je to ispravno.”

Naravno, Miller se i dalje nada budućnosti, izjavljujući: „Vjerujem da će stvari i dalje biti bolje, iako možda neću vidjeti značajnu promjenu u svom životu.“ Miller želi da svi znaju da će biti potrebno vrijeme da se značaj mentalnog zdravlja u potpunosti prepozna, ali je stvorena pozornica za veće napore da poboljšamo naš pristup tome. “Svijet svakako postaje otvoreniji za postojanje mentalnog zdravlja i drugih problema, ali tek treba da postignemo razumijevanje,” kaže Miller.