DNK vakcine: skok ka imunitetu

Poznajete li nekoga ko je imao veliki kašalj? Difterija? Hib bolest? Velike boginje? U redu je, većina ljudi ne. Vakcinacije su pomogle da se spriječe ove i mnoge druge bolesti za koje biste trebali biti zahvalni da ih nikada ne doživite. Zahvaljujući vakcinacijama, medicinskoj inovaciji koja koristi prednosti naših prirodnih imunoloških armija,  moderni ljudi nose antitijela protiv bolesti koje možda nikada ne dobiju, ili znaju da čak imaju.   

U imunološkom sistemu, antitijela su tjelesni ratnici, posebno obučeni za borbu protiv virusa. Proizvode ih stražari odbrane, različiti limfociti zvani B ćelije. Kada B stanica dođe u kontakt s antigenom iz virusa, na primjer, počinje proizvoditi antitijela koja označavaju virus za uništenje. Ova antitijela nastavljaju postojati u tijelu kako bi se spriječila buduća ponovna infekcija. Vakcinacije djeluju tako što promoviraju ovaj proces bez prisiljavanja pacijenta da trpi simptome bolesti. 

Unatoč bezbrojnim uspjesima cijepljenja, neki ljudi još uvijek oprezno koriste prednosti imunološke tehnologije. Jedan legitiman rizik konvencionalnih cijepljenja koje koriste oslabljene viruse je potencijal virusne mutacije; virusi bi mogli evoluirati u novi soj koji bi se mogao brzo i opasno širiti. Međutim, do trenutka kada moji unuci i praunuci budu imunizirani, vakcine će biti snažnije i funkcionirati bez ovog rizika.   

Od 1990-ih, DNK vakcine su testirane i razvijene za upotrebu u životinjskim populacijama. Za razliku od klasičnih vakcinacija, DNK vakcinama nedostaju zarazni agensi od kojih štite, a ipak su jednako efikasne u stvaranju antitijela protiv bolesti. Kako? DNK virusa može se obraditi analogno klasičnim virusnim antigenima, bez opasnosti da virusna mašinerija bude prisutna u tijelu.   

Nadalje, DNK vakcinama se može manipulirati i prilagoditi ih u većoj mjeri, te su stabilne u širem rasponu temperatura, što omogućava jeftiniju i lakšu distribuciju. DNK vakcine  se također mogu kombinirati s klasičnim metodama vakcinacije za pojačanu proizvodnju antitijela. Ova tehnika je korištena za smanjenje količine vakcinacija životinja, posebno komercijalne stoke,  koja bi obično primala mnoštvo cjepiva za povećanje nivoa antitijela. Prednost: jača antitijela proizvedena u početnoj rundi sprječavaju daljnju inokulaciju. 

Zašto onda za 25 godina DNK vakcine nisu postale osnovna tehnologija vakcinacije? Šta sprečava ovu jeftiniju i efikasniju metodu da napravi iskorak od nauke o zdravlju životinja u medicinu ljudi? Odgovor je jednostavno moderna ograničenja u naučnom razumijevanju. 

Imuni sistem je proučavan samo 200 godina, ali ima složenosti koje su još uvijek enigma za naučnike. Naučnici koji se bave zdravljem životinja bore se čak i danas da optimiziraju kako i gdje bi se vakcinacije trebale primijeniti za sve vrste; jačina vakcinacije i brzina efekta variraju između životinja  zbog njihovih jedinstvenih odgovora imunog sistema.

Osim toga, nije u potpunosti shvaćeno koliko složenih imunoloških puteva može biti pokrenuto predstavljanjem DNK vakcina unutar tijela. Na našu sreću, svaki dan naučnici širom svijeta čine velike korake kako bi popunili praznine u znanju u vezi sa mnogim bolestima i ljudskim imunološkim sistemom. Uskoro će DNK vakcine revolucionirati naš imunitet i zaštititi generacije koje dolaze.