DNK cjepiva: Skok prema imunitetu

Poznajete li nekoga tko je imao hripavac? Difterija? Hib bolest? Velike boginje? U redu je, većina ljudi nema. Cijepljenja su pomogla spriječiti ove i mnoge druge bolesti za koje biste trebali biti zahvalni što ih nikada niste doživjeli. Zahvaljujući cijepljenju, medicinskoj inovaciji koja iskorištava naše prirodne imunološke armije, moderni ljudi nose antitijela protiv bolesti koje možda nikad ne bi dobili, ili znaju da čak imaju.   

U imunološkom sustavu, antitijela su tjelesni ratnici, posebno obučeni za borbu protiv virusa. Proizvode ih čuvari obrane, različiti limfociti zvani B stanice. Kada B stanica dođe u kontakt s antigenom iz virusa, na primjer, počinje proizvoditi antitijela koja označavaju virus za uništenje. Ta antitijela nastavljaju postojati u tijelu kako bi spriječila buduću ponovnu infekciju. Cijepljenje djeluje tako što promiče ovaj proces bez prisiljavanja pacijenta da trpi simptome bolesti. 

Unatoč nebrojenim uspjesima cijepljenja, neki ljudi još uvijek zaziru od iskorištavanja prednosti imunološke tehnologije. Jedan opravdani rizik od konvencionalnih cijepljenja koja koriste oslabljene viruse je potencijal za virusnu mutaciju; virusi bi se mogli razviti u novi soj koji bi se mogao brzo i opasno širiti. Međutim, do trenutka kad moji unuci i praunuci budu imunizirani, cjepiva će biti snažnija i djelovati će bez ovog rizika.   

Od 1990-ih, DNK cjepiva su testirana i razvijena za upotrebu u životinjskim populacijama. Za razliku od klasičnih cijepljenja, DNA cjepivima nedostaju infektivni agensi od kojih štite, a ipak su jednako učinkovita u stvaranju antitijela protiv bolesti. Kako? DNK virusa može se obraditi analogno klasičnim virusnim antigenima, bez opasnosti od prisutnosti virusne mašinerije u tijelu.   

Nadalje, DNK cjepivima se može manipulirati i prilagođavati u većoj mjeri, a stabilna su u širem rasponu temperatura, što omogućuje jeftiniju i lakšu distribuciju. DNK cjepiva također se mogu kombinirati s klasičnim metodama cijepljenja za pojačanu proizvodnju antitijela. Ova tehnika korištena je za smanjenje količine cijepljenja koja se daje životinjama, posebno komercijalnoj stoci, koje bi inače dobile mnoštvo cijepljenja za povećanje razine antitijela. Prednost: jača antitijela proizvedena u početnom krugu onemogućuju daljnju inokulaciju. 

Zašto onda, u 25 godina, DNK cjepiva nisu postala standardna tehnologija cijepljenja? Što sprječava ovu jeftiniju i učinkovitiju metodu da napravi skok od znanosti o zdravlju životinja do ljudske medicine? Odgovor je jednostavno moderna ograničenja u znanstvenom razumijevanju. 

Imunološki sustav proučavan je tek 200 godina, ali ima složenosti koje su znanstvenicima još uvijek enigma. Znanstvenici koji se bave zdravljem životinja i danas se bore da optimiziraju kako i gdje bi se cijepljenja trebala primijeniti među vrstama; snaga cijepljenja i brzina učinka razlikuju se među životinjama zbog njihovih jedinstvenih reakcija imunološkog sustava.

Osim toga, nije u potpunosti shvaćeno koliko se složenih imunoloških puteva može pokrenuti unošenjem DNK cjepiva u tijelo. Na našu sreću, svaki dan znanstvenici diljem svijeta čine velike korake kako bi popunili praznine u znanju o mnogim bolestima i ljudskom imunološkom sustavu. Uskoro će DNK cjepiva revolucionirati naš imunitet i zaštititi generacije koje dolaze.